Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Alfred Hitchcock

Probudim se ponekad u gluho doba noći, u stvarnosti sasvim drugačijoj od poznate, dnevne, pa ležim zatvorenih očiju i svim svojim bićem osjećam tajanstvo tame koja me obavija, svježinu koja ulazi kroz otvorene prozore, miris trave, cvrkut osamljene ptice… Noćne sjene svemu crtaju obrise drugačije od dnevnih, a ipak… koje je pravo lice stvari, a koje naličje?

Možda je cijeli život samo igrokaz i privid?

Borimo se, dokazujemo i stvaramo, svatko osamljen na svojoj pozornici, dok Netko to sa strane gleda i povlači konce. Pa nudi moć, uspjeh, ljubav, novac vodeći nas pritom kroz uske prolaze nedoumice, sukobe i iskušenja, prema uvijek novim raskršćima i odlukama. Kamo dalje? Vrijedi li to toliko? Zar je to sve?

Možda su nagrade koje se u trenutku čine silno važne samo mamci i varke, možda su nacionalnost, vjeroispovijest i spol samo slučajne i sporedne oznake bića, a zapravo, zapravo se u cijeloj toj čudnoj igri ispituje samo jedno – obična, gola ljudskost – i ništa više!

Ona bistra ili mutna kapljica u svakom od nas, kao jedina mjera svih stvari. Imaš li je, ili nemaš? I nema pitanja važnijeg do tog!

A sve one sunčane livade i mračne šume kojima prolazimo nisu drugo nego prilika da se to pokaže.

Čudne su misli što ih noć donese.

Znam, raspršit će ih prve zrake jutarnjeg svjetla, i u novom danu sve će biti zaboravljeno, zbog žurbe da se skoči dalje i dobije više.

I nikad neću znati je li ova misao koja mi je došla nezvana i niotkud, varka i snoviđenje ili tek nadahnuće i poziv na potragu?