Piše: Emir Sokolović

Malo je priča o ljubavi poput ove koju ću pripovjediti i da donose nebesno pročišćenje. Potrudit ću se da je svedem na fabulu jer pokušati posegnuti za čitaocevim osjećanjima, što bi bilo koji drugi način kazivanja bivao, urušilo bi ljepotu koja slijedi; njenu sebisvojstvenost u brutalnosti jer to je samo još jedna među pripovjestima.

Naime, prilikom prelistavanja arhive u časopisu „Zvezda“ naišao sam na odveć intrigantan natpis: „I to malo što je ostalo…“, podnaslov „Zgorila ga ljubav“. Mada izbjegavao tendenciozne i senzacionalističke naslove nisam odolio a da pomenuti ne počnem da čitam. Najvjerojatnije jedan od rijetkih trenutaka u dokolici. Poslije prvih iščitanih rečenica osjetio sam da bi tekst mogao da me povede sobom pa sam, prije no što bih nastavio sa daljim praćenjem redova koji slijede, provjerio da li imam još kafe u šolji. Obzirom da je bilo očito kako će mi u dogledno vrijeme manjkati toplog napitka ustao sam i pošao ka kopir uređaju da pomenuti tekst umnožim i ponesem sobom do obližnjeg kafea. To što sam činio su bile refleksne radnje kojima nikako ne bih mogao iznaći razloge, sada kada ih se prisjećam, ali tada je to – naprosto – bilo zanemarljivo.

Ušavši u kafe naišao sam na slobodan stol i iz fascikla izvadio načinjenu kopiju. Kako ne bih narušavao priču natpis donosim u cjelosti vjerujući kako mi moji vjerni čitaoci neće zamjeriti na autorstvu i predpostaviti manjkavost u inspiraciji. Dakle…

”I TO MALO ŠTO JE OSTALO…”

Zgorila ga ljubav

Jučer se u ulici „Prepuklog srca“ desilo da je lokalni moćnik Ed H. (25 godina), vkasnik više kompanija, ušao u kafe „Herc“ i hitcem iz revolvera marke Magnum oduzeo sebi život. Kako doznajemo u pitanju je neuzvraćena ljubav gospođice Sante I. Naime, tog jutra gospodin Ed je, nakon završene srednje škole, prvi put sreo gospođicu Sante prema kojoj je gajio jake emocije i gdje da ih ne bi pokazao cio život posvetio nauci i poslovima. Kako i sama nije bila indiferentna prema gospodinu Edu, iako to ničim niti je kada pokazivala u srednjoj školi, nije mnogo odoljevala u tomu da prihvati poziv dragog prijatelja na ručak u prekrasnom restoranu na obali. Ed je imao dovoljno vremena, obzirom da je dogovor bio za dva sata poslije podne da dođe po gospoljicu Sante, da u cjelosti zakupi restoran za taj period i unajmi gudački kvartet sa biranim repertoarom. Nisu ni primijetili kako je peri od ručka pretočio se u vrijeme za večeru. Oko dvadeset i dva časa, kao učtiva persona, gospodin Ed se ponudio da gospođicu odveze doma predloživši da ih njegov osobni šofer vozi neko vrijeme uz morsku obalu na što je pristala.Tek što su napustili naseljeno mjesto, obzirom na poziciju restorana što nije trebalo dugo čekati, Eda je počela zgarati požuda do mjere gdje ju nije mogao kontrolisati te je, obzirom na suprostavljanje gospođice Santi, uzeo ju na silu. Približivši se mjestu, gdje je tišinu u autu narušavalo samo djevojčino ridanje, naložio je vozaču da stane kako bi izišao iz auta a da pomenuti odveze gospođicu kući. Nastavio je laganim koracima, obasjan uličnim svjetiljkama, ka gradu. Ušao je u prvi kafe, kafe „Herc“ i…“

U čitanju me prekinuo bariton koji je naručio najstariji viski sa ledom koji imaju. U krombi kaputu i sa šeširom na glavi pored šanka je prolazio uredno izbrijan i naočit mladić smjestivši se za stol nasuprot onog za kojim sam sam sjedio. Pošto mu je konobar donio i spustio piće na stol mladić ga je iskapio i poručio još jedno, ali ovog puta bez leda. Pokušao sam da nađem mjesto do kojeg sam došao u čitanju kada me obuzela jeza čuvši škljocanje za koje sam samo mogao predpostaviti što je. Nisam ni stigao glavu podići kada se čuo prasak i kada me poprskala mladićeva krv dok se tijelo mlitavo stropoštalo na pod. Koliko god bio preneražen činom refleksno sam priskočio bezživotnom tijelu kako bi se uvjerio da mu se ne može pomoći. Tom prilikom sam vidio u lijevoj šaci kako je držao komad papira. Uzeo sam ga iz znatiželje i pogledao prije nego se bilo ko od prisutnih u kafeu snašao. Na njemu je bilo ispisano nesigurnim rukopisom: „I to malo što je ostalo…“

Bio bih srećan i sada, nakon dvadeset godina, kada bih bio toliko jak da iščitam kopiju koju sam načinio. Ali naprosto još uvijek nemam snage. Možda bih i mogao da nisam to kobno večer svratio da tekst pročitam u miru u kafe „Herc”…