Piše: Edit Glavurtič
Slikovnost: Mayte Duarte Seguer

Za Jednostavnog čovjeka put do sreće može se opisati u nekoliko rečenica.

Krov nad glavom, prozor kroz koji danju ulazi sunce, a noću mjesec.

Netko s kim će dijeliti i ono što ima, i ono što se nema; kruh i san, strah i strast, u dobrim, i manje dobrim danima. Tko želi biti baš tu gdje jest, i baš s njim, a ne negdje drugdje, s nekim drugim.

Za sreću je potrebno i dijete koje se može grliti, kom se može tepati, učiti ga prve korake i prva slova. Dva tri prijatelja/brata po srcu i vrijednostima, i posao kojim će zarađivati za kruh svakidašnji. I to je, više ili manje dovoljno da bi jednostavnom čovjeku svijet bio dobar, a on u njemu zadovoljan.

Zahtjevan čovjek za sreću treba uglavnom isto, ali njegova kuća mora uvijek biti malo veća od one koju ima, posao bolje plaćen, automobil brži, uvijek mora biti voljen više ili drugačije, jer mu je tuđa žena uvijek primamljivija od vlastite, i uopće, njegov put prema sreći iscrpljujuće je naporan, jer nigdje ne završava.

Uvijek nedostaje još samo jedna sitnica, i to što se nema redovito biva važnije od svega drugog što se ima. Sreća zahtjevnog čovjeka krhka je stvar jer uvijek ovisi o drugim ljudima, s kojima se neprestano uspoređuje i nadmeće.

Na kraju se sve želje i žudnje sliju u isto ušće; u dva metra zemlje koja sve smiri i poravna. Ta neminovnost koja čeka i zahtjevne i jednostavne, možda nije najprikladniji kraj za pričicu o ljudskoj potrazi za srećom, ali ne pada mi na pamet slika bolja od te, jer kad je već cilj tako izvjestan,možda bi čovjek prije nego što se umori i izgubi vrijeme uzaludnim traženjem, najprije trebao potražiti na najbližem mjestu. U sebi samom.

Jer ako tu ne nađe i prepozna svoju sreću, svaki korak koji učini voditi će ga sve dalje i dalje od nje.