Piše: Kruno Čudina

Još negdje krajem ožujka prošle godine, štoviše, zapisao sam datum, 22. Ožujka 2012. godine na papir na stolu, na kojemu toga dana nije bilo novinskih papira, nije bilo noža, nije bilo krumpira, otkrio se taj slučaj pedofilije i zatajivanja počinjenja iste. Nisam jeo taj dan, povraćao sam. Jednako tako, više od godinu dana nakon stravičnih vijesti – bljujem! Nigdje nikada više ni riječi o tim monsinjorima i donovima, baš kao niti o njihovim dječjim žrtvama. Ma niti jedna vijest koja bi dala makar natuknuti što se sve uistinu dogodilo u godinama prije otkrića potencijalnoga seksualnog zlostavljanja (koje je već bilo umalo i više od osnovane sumnje, a, čulo se od pojedinih svjedoka, uistinu i počinjeno) djece od strane don Ivanova. Taj tekst, koji, očito je, i priznajem si, možda je posve nepotrebno napisan, nije uspio objasniti i pojasniti niti zakonodavcima, a još manje kleru, što to pedofilija je, a kamoli ikoga nagnati da poduzme išta u vezi s tim zločinima koji se skrivaju iza crkvenih skuta, uredno tolerirani, uredno izuzeti od kaznenoga progona. Tako valjda to ide kada ”imate boga na svojoj strani”, riječima Dylana. Svejedno, upozorenje svoje vrste je išlo ovako:

Ovih dana još je jedan slučaj o žrtvama pedofilije počinjene unutar Crkve izišao u javnost. Kažem unutar Crkve zato što je počinitelj (navodni, u svakom slučaju, jer nitko nije kriv dok mu se ne dokaže, jel?) zločina bibinjski svećenik don Nedjeljko Ivanov. Priča se proširila poput požara u sjeniku, počela su nagađanja kako je navedeni svećenik kroz godine počinio nekih stotinjak sličnih seksualnih zločina, pa kako su čak i mnogi župljani znali ili sumnjali u mogućnost njegovih nedjela, ali su šutjeli, da bi se na kraju javio i Ivanovov nadležni, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. I taj čovjek je jasno rekao da je on već odavno dotičnog svećenika prijavio za njegove zločine nad djecom. Prijavio ga je Vatikanu. Nekoj tamo kongregaciji koja se sada intenzivno bavi tim slučajem, i time je zapravo obavio svoju zadaću. Sve riješeno.

Pošto su mediji opako raspalili po cijelom slučaju, unaprijed, kako kažu neki kolege don Ivanova, razapevši jadnog Ivanova, nadbiskup Puljić se osvrnuo na te iste medije, kazavši da je on zadovoljan što su se mediji uključili sa tolikim zanimanjem u cijelu tu priču o pedofiliji, ali da je neprihvatljiv senzacionalizam kojim se pristupa cijeloj stvari. Puljić i, brzom reakcijom neki istomišljenici nisu zaboravili konstatirati kako se tu radi o još jednom napadu na Crkvu kao instituciju. Naravno da će u medijima, poglavito današnjima, biti senzacionalizma, to i nije neka novost. Neki će napasti Crkvu kao instituciju, neki dona prozvati monstrumom, svatko će stravičnu vijest iskoristiti kako njemu najbolje odgovara. No ne radi se o tome ovdje, radi se o zlostavljanju djece i povlaštenim zlostavljateljima.

Naravno da pedofilija nije usko vezana jedino uz crkvu. Tu činjenicu, kada jedna ovakva vijest izbije na površinu, najviše naglašavaju upravo ljudi iz crkvenih krugova. To je jasno naglasio i nadbiskup Puljić. Isto tako da i on osobno osuđuje svaki slučaj pedofilije u svakoj skupini, misleći pritom valjda i na crkvenu skupinu. No on je svoje obavio, po crkvenim propisima, dakako, koji ne uključuju obvezu da se jedan takav zločin, ili samo utemeljena sumnja u počinjenje istog prijavi i policiji te Državnom odvjetništvu. Iako je  iz priloženog očito da ne samo da je postojala sumnja, nego je dotični imao i znanje i saznanje o počinjenim zločinima. Inače valjda ne bi sve skupa prijavio niti Vatikanu. Njegova savjest je čista i mirna, tvrdi zadarski nadbiskup. Zašto je tomu tako? Njegov nadalje prošireni odgovor je jednostavan: Kongregacija ne obvezuje biskupe da moraju prijaviti takve svećenike svjetovnim organima. Tako kaže spomenuti ugovor prema kojem državni zakoni za Crkvu ne vrijede. U Francuskoj i anglosaksonskim zemljama je drugačije, mrtvo-hladno će nastaviti nadbiskup na platnoj listi iste države Hrvatske, u kojoj, kao i u još mnogim drugim državama, ne postoji odredba koja bi svjedoke poput njega nagnala da zločin i prijave na ‘pravu’ adresu.

Vaša savjest je mirna, done Puljiću? Optužujem takvu tvoju savjest! To nije savjest, to je pranje ruku na Pilatov način. Vi se pitate: ”Što to znači pedofilija? Gdje ona počinje? Gdje završava?” Pa pojasnit ću ti, Gospodine, smiluj mi se! Pedofilija je spolna nastranost, seksualna sklonost prema djeci istog ili protivnog spola. Osuđujete medije, prebacujete loptu na senzacionalizam istih, pritom, čini se, zaboravljajući da je zlodjelo pedofilije počinjeno (već smo se ‘usuglasili’ da ne bi niti Vatikanu išta prijavljivali da se ništa nije dogodilo, čisto da još jednom ne razapnemo vašeg svećenika Ivanova, još uvijek ni krivog ni nedužnog, barem po svjetovnom zakonu). Što je u cijelom slučaju najbitnija činjenica.
A pedofilija može početi bilo gdje, nikako samo u vašoj biskupiji ili Crkvi kao takvoj. Gdje pedofilija završava? U trenutku kada odrasla ruka uđe u dječje gaće. Nadam se da je to, Gospodine, smiluj se, dovoljno slikovito! Pošto smo sada utvrdili mučno znanje o tome što to pedofilija jest, ne postoji drugi zaključak nego da ste vi, u slučaju da svećenika Ivanova institucije zakona proglase krivim i primjereno kazne (iako mi je teško uopće zamisliti koja bi to kazna bila primjerena za zlostavljače djece), ako uopće dođe pred njih – da ste vi zataškali zločin, što vas čini suučesnikom u istom. Da, vama se nema što za oprostiti, jer vi uistinu znate što činite! Tako da u ovom ili bilo kojem slučaju vezanom uz seksualno, ili bilo kakvo zlostavljanje djece, nema isprike, nema ugovora, kongregacija, nema dogovora, nema viših naredbi niti instanci. Postoji samo potreba da se djeca zaštite od zločina, koliko i kako god je to moguće. To je dužnost svakog roditelja. Na pravnoj državi je da reagira, u svakom zamislivom slučaju pedofilije, gdje god se odigrao. Na svakom normalnom roditelju je da štiti svoje dijete.

Oni roditelji koji su šutjeli zajedno s vama – njima je bolje da sada zašute zauvijek! Jer sami i svjesno su ostavili svoju djecu u rukama, iz sve većeg broja njihovih svjedočanstava lako je zaključiti, seksualnog  zločinca. Pedofila. To je njihova sablazan.

”Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.” Tako je govorio Isus iz Nazareta. Uvjeren sam da ne moram jednom nadbiskupu navesti ključ ovog citata. Vaša sablazan je u vašoj šutnji. Don Ivanova? Utvrdit će se već gdje. Bilo kojeg drugog zlostavljača djece? Sve će se utvrditi. I utvrdit će se putem istrage nadležnih organa i  u skladu sa zakonima Republike Hrvatske, a ne mimo njih.  Nadajmo se! Tako da eventualne kazne budu primjerene, da ne moraju roditelji početi doslovno slijediti svoja srca, to jest ovdje gore navedenu sugestiju miroljubivog Nazarećanina.