Riječ unaprijed o Rolandu Peharecu i knjizi ”Nešto posve osobno – ili da vam ne bih ponovno pričao”

Piše: Marijan Grakalić

Priča ”Đomba” jedna je od dvadeset i jedne priče napisane po biografskim fragmenitma nedavno objavljenim u knjizi ”Nešto posve osobno – ili da vam ne bih ponovno pričao” Ronalda Pehareca. Knjiga je to nadahnuta i vješto napisana sa dobrom dozom humora. Čitajući je čovjek se upita što to on ustvari ustvari priča noću, za šankom ili drugdje u društvu koje ne bježi od kapljice pa već prevladava atmosfera opće sentimentalnosti, i da li to isto tako zvuči. Naime tako da bi iz toga kasnije mogle nastati svakojake urbane legende ali i poneka bajka.

U Peharecovoj je knjizi je sve došlo na predviđeno mjesto: od djeda i bake, mame, tate pa do prvog filmskog poljupca, neponovljiva srednjoškolska ljetovanja sa škvadrom, prvog fukanja, boravka u vojsci, fakultetskih ispita, otužnih i drugih zaposlenja i svih onih mitskih situacija koje svojim snažnim silama vladaju našim životima. Jedinstveno je to i osebujno djelo koje se lako čita kao šti i mitovi mladosti zauvijek imaju svoji mitsku težinu.

Rolando Peharec pisac je i umjetnik iz Dugog Sela poznat po svojim stripovima i ilustracijama, animiranim i računalnim animacijama i televizijskoj produkciji i šokantnim karikaturama koje je svojedobno obljavljivala ljubljanska ”Mladina”. Početkom sedamdesetih započinje umjetničku praksu u alternativnoj kazališnoj družini Coccolemocco koju je vodio Branko Brezovac i koja se proslavila sa postavom četiri Brechtova komada: Onaj koji govori da i Onaj koji govori ne 1971. godine; Badenski poučak o suglasnosti, 1973. godine; iznimka i pravilo, 1974. godine, te također svjetskom praizvedbom najranijega Brechtovog komada Biblija također 1974. u Dubrovniku. Potom nakon trogodišnjih priprema družina 1977. godine priređuje premijeru “lutkarskog moraliteta”. Jedan dan u životu Ignaca Goloba, spektakularnom predstavom sa tri metra visokim lutkama o mitologiji “malog čovjeka”. Možda baš zato Peharec voli za sebe reći kako je on ”pripadnik generacije neprilagođenih s izrazitim otporom autoritetu nekompetencije”. Ralando danas vodi ”Ars centar” u Dugom selu” a napravio je i veoma korisnu interaktivnu enciklopediju dugoselskog kraja.

 

DŽOMBA

Piše: Rolando Peharac

Sad sam već stvarno džomba, kako se to u stručnoj vojničkoj terminologiji kaže za starog vojnika. Mjeseci su iza mene, preživio sam svašta, i sad, kad je došlo dva i pol mjeseca pred kraj, pitam se – Nije li sve to bilo isuviše jednostavno?

Zahvaljujući kapetanu, nerealiziranom slikaru i ljubitelju lijepih rukotvorina, u četi mi je, za kaznu zbog počinjene nepodopštine i izgona iz doma JNA, umjesto zatvora, dodijeljena kancelarija… prostorija tri sa šest – vagon zvan čežnja za svakog vojnika željnog malo privatnosti. U tu sam prostoriju, iskoristivši teško stečen autoritet, ubacio sam-bogzna-odakle nabavljen ormar, dvije klupe iz četne učione složene u L, nekoliko stolica… da prijatelji koji svrate u posjetu imaju gdje sjesti i sklopivi ležaj koji se mogao vješto prikriti u kutu iza ulaznih vrata.

Veći dio jadnika polupraznih pogleda o kojima sam pisao na početku svog vojevanja, sad su već skinuli koprenu s očiju, a neki od njih su, dobivši zasluženo skraćenje kao primjereni uzorci, čak i otišli kući. Osim Feke. Feka je bio s Kosova. Feka je bio primjereniji i od najprimjerenijih pa je, ne koristeći ni vikende, ni redovno, ni nagradna odsustva, nakupio skoro dva mjeseca skraćenja. Ali… Feka je bio neuk i ovisan. S brda je put civilizacije prvi put krenuo u pratnji oca koji ga je prije nešto više od godinu dana dopratio do ulazne kapije kasarnske i tu ostavio da odsluži dug domovini. Siroti je starac u međuvremenu umro pa je Feka morao pričekati da učeniji mu prijatelj Krasniqi odsluži svoj rok bez skraćenja
i odvede ga kući.

Formalno skinut sa svih popisa aktivnog sastava noću je mijenjao pospane požarce na dužnosti u zamjenu za konzervu paštete, a danju se besposlen smucao kasarnskim krugom ili šutke čučao naslonjen na zidić kraj vrata moje kancelarije i slušao lovačke priče krivinaša ne sudjelujući u njima kako ne bi pretjerano skretao pažnju na sebe. Svaki put sam, ulazeći u kancelariju, imao prilike vidjeti njihova lica čeznutljivih pogleda kako prate odmjeren pokret dok vršim čin otključavanja svoje izbe. Ključ je u nepodmazanoj bravi bučno škljocao trzajući im ionako oslabljene živce. Svakim danom, moji drugovi u nevolji, vojnici naši svagdašnji, bivali su sve razdraženiji spoznajom da se, iako bismo trebali biti isti, ipak razlikujemo.

– “Još sam živ.” – rekoh si naslonjen leđima na vrata, napokon se osjetivši sigurnim unutar četiri zida s prozorom na parkirni prostor odakle sam, u dugim satima dosade, vodio internu statistiku kada i s kim dolaze i odlaze starješine. Nije da ne vjerujem u ljude, ali sigurno je sigurno. Stavljam ključ u bravu i dalje naslonjen na vrata za slučaj da nekom živci napokon popuste pa pokuša provaliti da vidi što se to ovdje zapravo zbiva. Okrenem jednom, pa još jednom. Blago klonut sjedam na stolac i prije nego stavim slušalice svog walkmana na uši osluškujem. Blago režanje ispred vrata govorilo je da je njihova budnost bezgranična i da samo čekaju na pogrešan korak. Uvjerivši se kako je sve pod kontrolom uključujem walkman i isključujem se iz ambijentalnog sivila svakodnevice.

U svoj toj bezlično živopisnoj gomili se s vremenom profiltriralo nekoliko podnošljivih ljudi pa je trebalo smisliti sistem kako da mi neometano dođu u posjet kad god požele. Kako je kancelarija na prvom katu, kucanje na prozor i vizualna registracija individue koja mi tom drevnom metodom daje znak svoje prisutnosti bilo je praktički neizvedivo. Spuštanje užeta s prvog kata djelovalo je privlačno, mada opasno… takvo što je iziskivalo da dragi mi posjetitelj bude imaoc snažnih mišica, a takvih baš i nisam imao previše. Ali… to nije sve. Da se razumijemo, ja ne govorim neargumentirano. Malo prije spomenuto već je jednom prilikom nesretno iskušana metoda.

Gentile, zvani Edi davež, se na jedvite jade uspio uzverati. Utvrdivši da sam u kancelariji, počeo je lupati na prozor u namjeri da mi skrene pozornost na svoju nazočnost. Nije mi se slušalo njegove ljubavne jadikovke pa sam se malo pravio blesav te ne skidajući slušalice i mašući rukama odpantomimizirao pitanje što želi. Edi davež je, shvativši kako je to jedini način bezglasne komunikacije kroz zatvoren prozor, uzvratio istim načinom. I nestao iz mog vidnog polja.Kada sam otvorio prozor, našao sam samo pola otkinutog nokta u drvetu okna. Bio je to ostatak očajničkog pokušaja mog neželjenog gosta da se zadrži u ravnini prvog kata prije nego je svojim padom uspio upropastiti višemjesečni trud grupe vojnika koji su svo svoje slobodno vrijeme posvetili brižnom uzgoju belih rada. Jadnik, ne samo što se dobro ugruvao i, zbog ona tri padom polomljena rebra, mjesec dana odležao u kasarnskom stacionaru, već je, dan nakon izlaska, produžio bolovanje zahvaljujući pesničavoj darežljivosti ljutitih baštovana koje nitko nikad nije uspio uvjeriti da on zaista nije namjerno izgazio njihove bele rade. Još dan danas ti momci, busajući se u prsa, ponosno izvikuju “Mi smo djeca cvijeća, vodimo ljubav, a ne rat”.

Nemio događaj me je naveo da ipak uvedem prastari sistem kucanja na vrata. Svatko je imao svoj signal. Desetar Boris, kompa zagrebački, sitno je lupkao kažiprstom i srednjakom u kratkim isprekidanim intervalima. Robert, moj dragi Slovenac iz Kopra, glavni švercer uvozne kave i deterdženta, lupkanje u poznatom ritmu – tri kratka, tri duga, tri kratka. Razvodnik, komandir mog odelenja je lupao i urlao. Četni evidentičar Mirko, koji je svakodnevno isprobavao svoje teget plavo odelo spremno za dan odlaska, imao je jedinstveni signal koji nitko nije uspio ponoviti – tri udarca u razmaku od sekunde. Jedan momak koji mi nije ništa – dva kratka udarca… On je kod mene držao četke i kante s bojom dok je farbao vrata i prozore u četi.

Jednog me je dana neizmjerno iznerviralo neko parazitsko grebanje po vratima. Tom grebanju je prethodilo pola sata bjesomučne buke koja je zamalo rezultirala provalom. Operacija otvaranja vrata moje kancelarije sad je već bila mučno kompleksan posao. Trebalo je otključati tri masivna lokota kojima sam obavezno pomiješao ključeve, ispetljati bravu iz dva metra dugog upetljanog lanca, olabaviti sajle, osloboditi zasun, odmaći ormar i stolac koji je podupirao kvaku da bi se konačno došlo do ključanice. Provirio sam oprezno. Pred vratima je klečao razrogačenih očiju, s krvavim podljevima pod noktima i isplaženim jezikom, moj stari prijatelj još od prvih dana vojevanja.

Nisam kriv.

Kad je uvedena metoda signalizacije za raspoznavanje, on je bio na redovnom odsustvu i situacija ga je dočekala nespremnog. Iskusivši dvadesetodnevnu slast civilstva malkice je puko od depre zbog povratka, a ova trivijalna epizoda je bila kap koja je prelila čašu njegove narušene mentalne ravnoteže.

Ridao je sav u suzama i isprekidano buncao nešto o humanosti, šibicama, cigaretama… pa opet onaj nesnosni plač. Još u početku vojevanja nas smo dvojica raspravljali o tome kako bi se najelegantnije dalo eskivirati služenje vojske. Jedna od njegovih ideja je bila da se praviš lud. Jadnik tada nije ni slutio da će mu se jedanaest mjeseci kasnije, dva mjeseca prije kraja dogoditi da prekine služenje vojne obaveze kako bi završio u umobolnici.

Neki dan sam ga otišao posjetiti. Stanje mu se, rekoše, znatno popravilo. Čak me je i prepoznao. Kako sam ušao u bolničko dvorište začuo se krik. Vidjeh ga gdje trči uzdignutih ruku meni ususret. Zastao sam i namjestio osmjeh broj 7 da bih mu pri susretu ulio pouzdanja. Podigavši ruke spremio sam se na zagrljaj. Bio je na pet metara od mene kad sam mu u lijevoj ruci spazio ogroman kuhinjski nož. Prisebnost me nije napustila i namjestih osmjeh broj 8. To ga je još više razjarilo. Jedino što mi je tada preostalo bio je brz pomak glave udesno, tren prije nego se oštrica, promašivši me, zabila do drške u stoljetni hrast iza mojih leđa.

Od tada ga više nisam vidio.
Odnijela su ga četiri golema tipa, rekoše u prostoriju za smirenje. Doktor primarius M. pod čijim je nadzorom moj prijatelj, sablažnjavao se sliježući ramenima…
– “Meni ništa nije jasno…” – govorio je – “…do sada je postupak oporavka bio sasvim uspješan. Perspektivan. Ali… ta agresivnost, ovako odjednom…”
Rezultat ponovljenih pregleda je komisijski jednoglasno potvrđen. Iz sigurnosnih je razloga preporučeno da mu više nitko ne dolazi u posjete kako se ne bi provocirali novi napadaji. Doktor primarijus M. je bio umjereno optimističan u interpretaciji nalaza i na moj upit koliko bi moglo potrajati ovakvo stanje mog prijatelja, odgovorio mi nekim čudnim sjajem u očima…
– “Možda godinu, dvije. Ali ni to se ne može pouzdano tvrditi. Znate, moj prethodnik i mentor doktor primarijus G. primio je još kao mladi praktikant jednog pacijenta… slučaj sličan vašem kolegi.
Eto, već je sedma godina kako ja ovdje radim, a treća kako dr. prim. G. više nije među nama, pokoj mu duši, a taj pacijent je još uvijek ovdje i unatoč starosti uporno prkosi bolesti. Slutim da će taj nadživjeti sve nas… šteta jedino što on toga nije svijestan.”
Kancelariju dr. prim. M. sam napustio tiho na prstima, Nisam ga želio smetati u kontemplaciji u koju je bio utonuo s posljednjim riječima svog izlaganja. Duboko me ganulo vidjevši njegovu potresenost onime što svakodnevno promatra oko sebe. Jedna mala suza mu je lagano kliznula niz obraz i zaustavila se u kutu kraj usne. Polaganim pokretom jezika liznuo ju je i potom nastavio grickati svoju malenu dudu varalicu.

(Rolando Peharec: ”Nešto posve osobno – ili da vam ne bih ponovno pričao”, Biblioteka Terra sancti Martini, Gradska knjižnica Dugo selo, 2013., slikovnost: arhiva Coccolemocco)