Piše: Marijan Grakalić

Kada slike pjevaju nestaje tišina i svaki je labirint nemoguć jer prostor prestaje biti nijem. Upravo u tom duhovnom poretku svijeta slike Krunislava Stojanovskog ponekad i mogu izgledati kao geste iako ona to ustvari nisu jer bi time prestale imati višeznačnu dimenziju umjetničkog doživljaja pri kojem boje nastoje potaknuti unutarnju simfoniju zadatu kompozicijom koju gledamo. Ispunjavanje prostora, točnije rečeno, njegovo preoblikovanje zato u tim radovima dobiva onu dodatnu dimenziju koja je neodvojiva od potrebe da se slike slušaju kako bi se na taj način stiglo do točke iza koje se otkriva sama tajna svjetla, istog onog čarobnog fluida koji pulsira i drugdje, gore, u nekim dalekim zvijezdama, također i na sunci ili mjesecu pa i u samoj duši što istovremeno treperi i osluškuje život.

Stvarajući uz glazbu slikar se posvećuje scenama koje odvode dalje, koje odbacuju klasičnu zatečenost, pa svaka linija boje slijedi ton koji istražuje divlje srce života. Slike instrumenata primjerice, znače i više no što pokazuju. Naravno, ne samo zbog aluzije na glazbu već i zbog načina na koje su napravljene i onih podudarnosti koje nas podsjete na muziku usamljenoga čovjeka koji primjerice smiono kroči ognjenim pejzažima ljeta.

Čin slikanja pri tome je neobično važan jer on sada preuzima ulogu oblikovanja onog što je dramatično i što je sadržaj svake borbe u kojoj čovjek i umjetnik pronalazi način da se iz svakodnevnog vremena na trenutak preseli u ono drugo veće i bitno vrijeme u kojem ga dodiruje i ispunjava izvorno nadahnuće. Ekspresija tog gotovo teatralnog ili ritualnoga čina vidljiva je na svim djelima Stojanovskog, bilo da su to tek lirični enformeli, geometrijske ili krivuljaste a ponekad i kružne apstrakcije ili pak homo-morfne prikaze. Pri tome ističe se kolorit kao temelj slikarske izražajnosti kojoj su ustvari neke druge figure nepotrebne.

Impresije i improvizacije nadopunjuju se i smjenjuju u kompozicijama slika isto onako kao što se miješa vanjski dijalog sa onim unutarnjim glasom koji ustvari nosi slikara sve dalje u njegovom samoispitivanju i otkriću prirode i stvarnog karaktera topline boja. Manjak bijele boje koja zamišljeno pretpostavlja šutnju i naglasak na žutim i zelenim tonovima, a ponekad na crvenilu ili narančastom orisu, izraz je snage da se sa žudnjom govori i uzdigne dalje. Zanimljiva je upotreba crne konture koja ponekad obuhvaća one jake i životne boje kao strepnja koja ograničava život onom vječnom nemoći kada se ne vidi potrebna nada. U tom kontekstu kolorističke drame između ljubavi i smrti odvijaju se sve bitne kompozicije koje donosi Stojanovski, ističući pri tome osobnost nasuprot kaosu i sliku kao medij koji nas uvodi u pjesmu.

Temperamentna poetika tu prethodi razaranju oblika i njihovog naslućivanja kako bi se tako dobio prostor za nova bića i njihov život, još jedan glas u životu koji ne želi šutjeti, koji pjeva i otkriva dalje dimenzije duhovnog i umjetničkog putovanja.