Piše: Marijan Grakalić

Talog bezbrižnosti ponegdje se skuplja stoljećima i zbog toga takva mjesta, a jedno od njih nesumnjivo je i krčma ”Pod starim krovovima” na Gornjem gradu, odišu atmosferom nestvarnom ali privlačnom, dapače, oduvijek dobrodošlom. Postoji čitava povijest tog mjesta koja je manje više nedosljedno utisnuta u njegove zidove i nju ne mogu prekriti nikakve obnove i svježe boje na zidovima. Osjeti se to i nehotice već kod drugog ili trećeg gemišta ili nakon nekoliko piva. Sjene su tu oris ruba zajedničkog sjećanja pa nalik nekoj čudesnoj tvorevini dodiruju i veselje i tugu, ispovijedi i šarmantne dosjetke, druženje i zabavu ali i misli na one koji su tu bili prije sa svojim pričama, sudbinama, pjesmama i muzikom. Za stolovima gdje su nekada sjedili Matoš, Majer, Krleža, Broz, Pupačić ili Meršenjak (da spomenem tek neke), sada su drugi ljudi sa svojim glasovima života, mislima i doživljajima, a spokojno popodne Basaričekove ulice pod brončanim svjetlom sunca isto se kao i nekada gubi u istoj tami noći.

Odnedavna na tom mjestu utorkom nastupa Blue World Trio (Miroslav Navračić na harmonici, Ivan Gazibara s kontrabasom i Emil Gabrić na violini) izvodeći s velikom ljubavlju koncertne stavke klasične glazbe i evergrreene a pod naslovom ”sviramo iz naših srca za vašu dušu”. I uistinu to zvuči tako. Slušajući njihov nastup u napučenoj krčmi za nedavne promocije njihovog nosača zvuka ”New Acoustic Music” za kojeg je dizajn napravio umjetnik Davor Schunk, utihnuo je tu svaki mrmor i šapat, čak i kod onih okorjelih domorodaca koji se moguće baš nikad ne miču sa šanka. Zvuci Bhramsova ”Mađarskoga plesa” ili izvrsne izvedbe ”Talijanske polke” Sergeja Rachmaninova zvučali su dobro, svirajući uigrano i stvarajući čisti i profinjeni zvuk glazbe koji uzdiže ne samo dušu već i srce. Možda je za naše prilike to neobično, ali za ”Stare krovove” umjetnost je već dugo vremena uobičajena pojava. Što se toga tiče, valja reći kako je ”Blue World Trio” moguće ono najbolje što se posljednjih godina dogodilo na zagrebačkoj klupskoj glazbenoj sceni. Posebno stoga što ovi vrhunski glazbenici okupljeni u pomalo neobičnom sastavu sviraju ponajprije virtuozno pa je svaki njihov nastup jedinstveni događaj.

Ne postoje ustvari one sive večeri kada je dobra glazba u pitanju. Zarumene se tu ne samo obrazi i ne poskoči tek srce, već cijela noć poprimi boje pridošle iz zvuka i mašte. Tako je i gore ”Pod starim krovovima” kada zvuk violine nadjača brige koje nestanu zajedno sa tišinom. Ožive tada osjećanja unatoč zasjenjenim prozorima na ulici, i svaki kutak postaje poznat na onaj neobičan način kada se sumnje gube u dvorištima i iza ograda, dok živa glazba gotovo bez napora stvara utisak neporecive ljepote.