Piše: Marijan Grakalić

Izložba anti-židovskih plakata u dvorani Muller zagrebačkoga kina Europa prikazala je najveći dio propagandnoga nacističkoga materijala s beogradske Anti-jevrejske izložbe iz 1942. godine koja je tada trebala između ostaloga običnom narodu zorno dočarati krivce za njihove životne nedaće. Tu je postavljeno sedamnaest plakata (od ukupno njih dvadeset, načinjenih po njemačkom uzorku) što su danas u kolekciji dizajnera Mirka Ilića, a koji je cijelu izložbu i osmislio i postavio u prigodi netom održana Tjedna tolerancije i Festivala židovskog filma.

Na plakatima nacističke propagande srećemo tipične parole i usklike, ideje i nonsense što prevladavaju kako u modernim teorijama zavjere tako i u svjetonazorima radikalnih desničarskih političkih skupina, partija, terorista ali i crkvenih velikodostojnika koji zagovaraju fašizam. Barem smo mi u Hrvatskoj neposredni svjedoci tome da se s neobičnom lakoćom lideri navodno demokratski orijentiranih partija besramno služe istim trikovima, napose onda kada propagiraju ideje o gostima među vlastitim građanima zato jer su druge vjere, rase ili nacija, također ujedno i zato kako bi isti bili potencijalni krivci za možebitne nedaće hrvatskog naroda. Evidentno je da su te i takve političke formule tek ponavljanje onog uzora koji je nastalo u propagandnoj mašineriji Trećeg Reicha. Shodno tome, za naše današnje nevolje udružena će i modernizirana hrvatska desnica kako se vidi, opet tražiti krivce i žrtve ponajprije izvan čistog hrvatskog nacionalnog korpusa, baš onako kako je to radila i starija politička desničarska praksa u svoje doba poticana od vodećih fašističkih sila koje su joj omogućile stvaranje one poznate kvislinške tvorevine nazvane Nezavisna država Hrvatska.

Isto kao na povijesnim plakatima smisao današnje fašističke ideologije i reklame podjednako je radikalan prema Europi odnosno tekovinama demokracije za koju se ističe kako je tek sredstvo vlasti financijskoga kapitala (prije financijske buržoazije), prema ljevičarskim i socijalnim doktrinama kojima se pripisuje totalitarizam jednopartijskih političkih sustava (prije komunistički dogmatizam), a u pozadini svega navodno stoji liberalizam odnosno liberalni kapitalizam (prije židovski bankarski lobij). Zanimljivo je kako je i onda kada su se tridesetih godina osim fašizma pojavljivali i drugi totalitarni ”anti-kapitalistički pokreti” katalonski personalistički egzistencijalist Emmanuel Mounier zaključio nešto što iste karakterizira i danas. U prvom redu to je stav da svi ti ”novi svjetonazori” svoje sjecište imaju u nacional-socijalističkom protivljenju liberalnim doktrinama društva i države.

Aktualnost Ilićeve izložbe propagandnih anti-jeverejskih plakata ogleda se i u tome što se oni odnose i na sveprisutnu situaciju revolta koja isto kao i onda i danas zahvaća radničku, seljačku i srednju građansku populaciju protiv financijskih institucija i njenih reprezenata. Umjesto društvene kritike i izgradnje temelja demokratske zajednice, i danas se kao i nekada od strane desničarskih političara i grupa nameću ideje (u širem europskom kontekstu) dokidanja građanske dekadencije, dok se u kontekst novih država na Balkanu tu ističe i nacionalno-socijalni preporod pod tiranijom kulta nacionalne države i njenih interesa od ekonomskih pa do sportskih i umjetničkih. Oslanjajući se isto kao i njihovi preteče na one industrijske odnosno gospodarske institucije kojima su jake nacionalne države potrebne radi rasta njihovog monopola i profita, nije nikakvo čuda da i danas u upravama takvih giganata sjede mnogi prijašnji prvaci nacionalno ostršćenih političkih partija. Unatoč proklamiranoj demokraciji i dalje se osjećaju stege koje sputavaju osobne slobode i mnogi se ljudi u Hrvatskoj osjećaju bespomoćnima pod vlašću ogromne svjetovne moći koja centralizira sve, tehnički je tako često čak i pitanje one jedinstvene intime srca zaprečeno i stavljeno u funkciju nacije i njene dominacije. Ako ne vjerujete, pogledajte Ilićeve plakate, možda vam se razjasni.