Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Herman Tulp

Imala sam pet godina i bio je to moj prvi izlet van Otoka.

Baba Viktorija vodila me u Našice, svojoj kćeri, a mojoj teti Karmeli, koja je imala četiri djevojčice, sve jednu drugoj do uha. Neobično je bilo naći se u takvoj veseloj gužvi, a novost je bila i to što se u ovoj kući sve brižno dijelilo na četiri dijela, dok sam ja rasla sama, i bila centar svijeta mami, babi i didu, pa se sve najbolje odvajalo za mene. Ovdje su vladala druga pravila.

U Našicama mi je bilo lijepo, malo neobično, i sasvim drugačije nego na otoku. Iako, gledano današnjim očima, mora biti da je bilo cendranja, i da se nisam baš uklopila u dom u kom se sve, pa i pažnja, ravnopravno i bratski dijeli.
Jedno nas je poslijepodne teta odvela u berbu jagoda u obližnju šumu.

Taj raskošni okus, boju i miris pamtim i danas, jer bile su to prve jagode u mom životu. Svaka od nas djevojčica dobila je pun lončić, pa smo sjele na sunce i u slast jele.

Tu sam scenu spomenula prije nekoliko godina jednoj od one četiri djevojčice, mojoj seki Gorani. Nakon onih jagoda život je svaku odveo u skroz čudnom smjeru, ali su se tridesetak godina kasnije naši putovi u Beču opet spojili, i već pri prvom susretu osjetile smo bliskost i sestrinsku naklonost.

„Sjećaš li se ti Gogi onih jagoda? Ja ih nikad neću zaboraviti! Onaj miris, ono sunce!“
„Ma jagoda se baš ne sjećam, šuma nam je bila blizu pa smo ih često brali.
Ali se zato dobro sjećam zelene salate i babine akcije s pupoljcima! Uh, kako nam je samo bilo krivo! Pretražila je valjda svaki list salate iz zdjele, i sve pupoljke izvadila na tvoj tanjur! Kao da nas drugih ni nema! Kao da joj mi nismo unuke!“

Kao kroz maglu sjetila sam se i salate, ali ne bih da nije spomenula. Imala sam posebne povlastice jer sam bila jedino dijete u kući na otoku, pa su mi ugađali i sve najbolje odvajali za mene. A jadna baba je valjda zaboravila da je u gostima, pa se zaigrala kao da smo kod kuće, i eto, hraneći mene učinila nepravdu ostalima. A bila je ona dobra žena, i sasvim je sigurno nas unuke voljela jednako, ali eto, omakne se i najboljima.

Sjećanje je čudesna mreža u koju vrijeme svašta zaplete; i slatkog i smiješnog, i tužnog, i čudnog. Goga i ja slatko smo se i sjetno smijale oživljavajući onaj davni događaj, od kojeg je svaka zapamtila nešto drugo.
Ja jagode koje sam prvi put vidjela i okusila. Njoj su bile svakodnevica, i na njih nije obraćala pažnju. Zato pamti zelenu salatu kojom joj je učinjena nepravda.

Meni nije, pa je se jedva sjećam. Zaista, nikad se ne zna što ćeš ponijeti sobom! I zato je uzbudljivo i slatko zajedničko prebiranje po istim uspomenama, jer kakve god one bile, gledane tuđim očima uvijek su – iznenađenje.