Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Catrin Welz-Stei

Prije nekoliko dana u Zaboku je petnaestogodišnja djevojka izvršila samoubojstvo. Razlog je bio zlostavljanje vršnjaka na jednoj društvenoj mreži, ponižavanja i vrijeđanja. Nije ni nesretna djevojka bila baš nevinašce, uzvraćala je ona uvrede i napade, ali kad se verbalna brutalnost pojačala nije mogla izdržati pritisak, nevidljivih zlostavljača bilo je više.

Pretpostavljam da se nije sjetila ugasiti sporni profil i prekinuti komunikaciju, možda je jednostavno bila premlada da razumno razmišlja, ali s druge strane ista ta djeca nisu premlada da bi ponižavala i omalovažavala druge.

Stanujem u blizini jedne srednje škole, pa ih ponekad čujem kako razgovaraju u parku, o obračunima zbog nekog dečka, grabežu kao u prvobitnoj zajednici začinjenom psovkama i prostotama. U novinama pak čitam da postoje cijele velike fejsbuk grupe osnovane s jedinim ciljem da nekog ponize i javno osramote…a to iživljavanje osobito je brutalno jer je počinitelj anoniman.

Mada stvarno zlostavljanje nimalo ne zaostaje od virtualnog, sjetite se samo nesretnog Luke Ritza kog su na smrt pretukli vršnjaci, jer se u krivo vrijeme zatekao na krivom mjestu.

Prije mjesec dana jednog petnaestogodišnjaka iz Virovitice na putu u školu napalo je pet srednjoškolaca, iscipelarilo i izrezalo skalpelima po trbuhu, ali ga je spasio prolaznik koji je vikom otjerao napadače. U Splitu su u travnju u jednoj diskoteci od vršnjakinja divljački pretučene dvije sedamnaestogodišnjakinje.

Ima li smisla dalje nabrajati?

Ovo je vrijeme u kom je sasvim normalno da mladi ljudi izlaze nakon ponoći, a kući se vrate ujutro, u norijadama za maturu mahnitaju po cijelom gradu, javno nose majice s ustaškim znakovljem a da se zbog toga nitko osobito ne uzrujava. Nastavnici više nemaju nikakvog autoriteta, a za sve veću agresivnost niti tko mari, niti joj može stati na kraj. Silno se bojim za tu mladost, i slino se bojim od takve mladosti.

Kakvi će ljudi od njih postati za koju godinu, kad dođe njihovo vrijeme?

Još je Marko Aurelije rekao da su za grijehe sinova krivi očevi, i oko toga bi vrijedilo razmisliti. Što smo to stvorili i što to stvaramo od današnjih generacija, kakve im uzore pružamo, čemu ih usmjeravamo? Proljetos je u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi izbila pobuna jer su zamijenjene učionice kako bi se trinaestogodišnjaku oboljelom od cerebralne paralize omogućilo da s kolicima lakše stigne do wc-a, na što su se pobunili roditelji ostale djece pozivajući se na njihova ustavna prava.

Da ustavna prava!

Nisam u prirodi ptica zloslutnica, dapače, bliži mi je neopravdani optimizam, ali zgrožena sam svim što se u posljednje vrijeme događa, a više od svega zgrožena sam time što je svaki od ovih incidenata zaboravljen za tri dana!

Dok paralelno s tim rasprava o zdravstvenom odgoju već mjesecima ne jenjava, a u usporedbi sa stvarnim i realnim problemima današnjice jednostavno je – smiješna i apsurdna! Kako god se ratne strane postavile činjenica je da na današnju djecu veći utjecaj od roditelja i škole imaju Internet i društvo, a gospon Život i gospa Stvarnost cerekaju se u lice svakom tko misli da je mladosti moguće nešto zabraniti, ili zatvaranjem oči reći da problem ne postoji.

A trenutno mi radimo upravo to. Ili šutke odobravamo smatrajući da to nije naš problem.. I zato se bojim vremena koje dolazi. Jako se bojim.