Piše: Mihela Hadrian
Fotografija: Mio Vesović

Gotovo je. Napokon. Bogu hvala! Gotovi su izbori, predizborne premetaljke, podmetaljke i ine (ne)dozvoljene i totalno nemaštovite poruke, stiže malo odmora od demagogije u njezinom punom sjaju i još većoj bijedi. Neki su slavili, neki se stidjeli izbora svojih sugrađana, pa čak i članova obitelji koji jednostavno neće razumjeti niti se to trude.

Uostalom, ponovila se stara istina i na ovima netom prošlim izborima, naime, da mi i nemamo što izabrati!

Hrvati nikada od kada je ove mlade i pubertetski divlje demokracije nisu izašli na birališta da nekoga izaberu. Ne. Mi izlazimo samo zato da nekoga svrgnemo s vlasti. To je usud naše male banana državice u kojoj je jedan ocvali general u bijeloj uniformi svojedobno postavio stroga pravila igre, a likovi koji u toj igri sudjeluju, vrte se ko pezdeci po turu već punih dvadeset godina. Premještaju se iz fotelje u fotelju, iz stranke u stranku, prevrću kapute po potrebi i glume suncokrete dok smo mi u sve većem mraku i strahu.

Politika je danas nasilno u krvnim žilama, zrncima, jer nam kroji ovu našu bijednu svakodnevicu. Problem je i u tome što smo svakim izborima svi sve više malodušni, sve podijeljeni, sve siromašniji i sve smo manje zainteresirani. Sve manji broj ljudi izlazi na izbore. Umorio se narod od bijede i od istih faca, od istih obećanja i istih problema koji ne miču s mjesta. Sve je uvijek isto. Umorili su se od promjena s goreg na još gore, od divljanja cijena, suludog razbacivanja narodnim novcem, kupovanja bijesnih automobila, pametnijih telefona od njihovih korisnika, kumova, nepotizma, korupcije koju je nemoguće iskorijeniti, od političko – tajkunske mafije, umorili smo se od ”funkcioniranja pravne države” jer ta funkcionira i radi samo za sebe. Umorio se narod od Hrvatske i šire stvarnosti koja se svodi na podjelu onih kod kontejnera i onih u Kulmerovim dvorima. Ili, tu negdje.

Naši su političari poput starih crno-bijelih filmova. Današnjem su gledatelju anemični i dosadni, dok rijetko novo lice u prvi tren zabljesnu kao Severinin novi hit, da bi se potom ubrzo vidjelo da tu nema ničega vrijednog pažnje.

Avaj, izgleda da stvarno nema tih izbora na kojima bi mogli maknuti ove naše političke žonglere s praznim pogledima. Čini se kako su svi oni ovdje doživotno, i poput careva, uvijek u novome ruhu. Tako je naroda nalik na staro stado glupih ovaca koje treba vođu. Naravno, ne pastira već psa ovčara da ih po potrebi otjera u obor – da delaju ak treba i kak konji. Dobrobit čeka samo te nove feudalce, njihove vazale, kumove i partnere u pražnjenju narodne kese. Eto, sve je opet onako, reklo bi se krležijanski: – Nigdar ni bilo da nekak ni bilo. I nigdar nebu da nekak nebu!