Piše: Edit Glavurtić

Kad se kasnih osamdesetih pojavila Bajagina ploča „Sa druge strane jastuka“ za rođendan sam je dobila od mame, dečka, i prijateljice. Toliko sam bila oduševljena prethodnom, da su mi slučajno svi troje odabrali isti poklon, čemu smo se godinama poslije smijali. Dvije sam ploče zamijenila, a jednu ostavila za slušanje i ne sluteći da će se ona vremenom pretvoriti u više od obične gramofonske ploče, postati će nerazvojni dio jednog posebnog ljeta, onih koja se cijelog života pamte.

Završavala sam prvu godinu Akademije, i po prvi put se žestoko zaljubila, pa smo otkrivali grad, odlazili na koncerte, kazališne predstave, šetali, skoro svaku večer izlazili. Lipe su cvale, vlakovi nestajali u daljinama, Bajaga pjevao „Zažmuri“ a mi smo se beskrajno dugo rastajali kad bi me dopratio kući na Trešnjevku, toliko da je moja strpljiva Nada koja je povremeno bila pratnja, gubila strpljenje i gunđala „hajde, više, dokle ćete?!“ Da nije bila dio trolista mama bi pravila pitanje zbog mojih čestih izlazaka, ali ovako, nije bilo problema. Vrijeme je tog ljeta bilo dragocjeno, jer on se morao vratiti kući za Novi Sad kad „očisti“ godinu, pa smo svaku slobodnu minutu koristili da budemo zajedno. Ta je vrsta opijenosti kao vino udarala u glavu, jer sve je bilo prvi put – i ljubav, i život, i ljeto, a svijet se činio kao šarena razglednica u koju treba samo ušetati. Sve je bilo naše i zbog nas, uz malo novca puno se sanjalo, i zapravo je najveći problem bio hoćemo li se voljeti i kad ljeto prođe?Jesmo, voljeli smo se i to, i sljedećih četrnaest ljeta.

Svega sam se toga sjetila sinoć na Bajaginom koncertu.

U međuvremenu je prošlo više godina nego što sam imala kad sam uz njegove pjesme po prvi put otvarala kutiju emocija u kojoj ću pronaći najljepšu ludost, duboku čežnju, nestvarnu nježnost i jednu gotovo doživotnu odanost i prijateljstvo. Toliko se toga promijenilo… nema više mame, ni Nade, a Saša i ja davno smo krenuli svatko svojim putem. Vrijeme mi je na lice ucrtalo sitne borice i malo proširilo struk, ali uz Bajagine pjesme čarolija je potpuno ista kao i nekad, isto je veselje u srcu, isti poziv da se prati ritam. A pjesme o „tužnim ljubavima i osamljenosti“…njih sam u međuvremenu doživjela.

Skoro tri sata smo sinoć pjevali i plesali pod zvjezdanim nebom Šalate, dok je odnekud mirisala bazga, a nova mladost bila na nogama, razdragana i oduševljena.

Hoće li kome od njih ovaj koncert po nečemu biti važan kao što je ona stara ploča bila meni? U trenutku pomislim kako mladosti danas nije nimalo lako, u kompliciranoj virtualnoj stvarnosti, neizvjesnoj budućnosti, i tolikim zagradama koje su oko njih iscrtane. Osamdesetih je svijet još bio miroljubivo mjesto, i sve je bilo divno jednostavno i stvarno – ljubavi, prijateljstva, i budućnost.

Danas više nije tako, ali jedini stvaran izlaz je u pjesmi kojom je sinoć Bajaga završio koncert “All You Need Is Love”. Ma kako to možda nategnuto zvučalo.