Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Labirint

Jako se trudim samu sebe svesti na pravu mjeru. Da me ne zavede laskavo precjenjivanju vrlina, ali ni podcjenjivanju mana. Jer sve sam to ja: velikodušna i optimistična, ljubomorna i kritična, i još toliko toga između.

Divan je osjećaj kad zablista svjetla strana moje osobe, pa se pokaže u svoj svojoj raskoši i divoti. Tog trenutka imam neodoljivu potrebu samu sebe zagrliti.

Ali, događaju se i manje lijepi bljeskovi one druge strane, lica koje poput Janusovog sve dovede u ravnotežu koja ne trpi lažnu samodopadnost.

Prepoznavanje vlastitih slabosti intimna je stvar, i pošto je najlakše nešto negirati, i vlastiti problem vidjeti najprije drugdje, tako i ja svoju sitničavost najlakše uočim kod drugog. Pa kažem sebi – ne, ne neću tako, sitničavost umanjuje mene samu!

Ne želim hodati malena ispod zvijezda kad mi je dana prilika da se ispravim do pune visine. Ne znam kad će se to dogoditi, a kako vrijeme prolazi granice kao da se pomiču, ili možda mijenjam perspektive dok stojim na prstima, pružam ruke i želim.
Tko bi znao? Samu sebe ne mogu jasno vidjeti. Niti mogu znati u kom ću trenutku moja krošnja dosegnuti svoj razlistali vrhunac i stvoriti najljepši hlad.

Zato živim svoje dane kako dolaze, ponekad bolje, ponekad lošije, i brinem se o svom vrtu najbolje što znam. Pazim koje biljke zalijevam, svjesna da ima i onih manje lijepih i manje korisnih, koje je teško suzbiti. Ipak se nadam da će trud i vjera vrtlarice biti dovoljni za trenutak sjaja tog osamljenog vrta, dostojnog zvijezda.

Sve ostalo samo je priprema za to.