Piše: Kruno Čudina

Napisao sam ovo 26.06.2012. Krumpir nisam gulio, gulio se sam. Bila je to reakcija na jednu vijest u novinama, kao i reakcija na mnoštvo misli koje su mi prošle kroz glavu.

Djeca koja se koriste kao živi štitovi. Djeca koja pogibaju od fino ugođenih, ”preciznih” raketa koje pogađaju tržnice i središta gradova, koje pogađaju stambene zgrade. Djeca koja su regrutirana, prisiljena da budu vojnici od strane suludih diktatora. Djeca vojnici po cijelom svijetu – djeca žrtve po cijelom svijetu. I jednima i drugima samo je jedno zajedničko – to su samo djeca koja završavaju mrtva. To su samo djeca. Koju odrasli pretvaraju u ubojice i žrtve. A pošto je umalo cijeli svijet jedna velika ratna zona, valjda odrasli misle da je onda praktično i neizbježno i djecu uključiti u ratna zbivanja. Nećemo se zavaravati, govoriti jedino o tamo nekim ludim afričkim vođama, azijskim i južnoameričkim dilerima koji koriste djecu kao vojnike, jer i na kudikamo, to ne treba niti naglašavati jel?, civiliziranijem Zapadu sa stotinama tisuća djece se postupa jednako. I u samoj Europi su ratovali djeca vojnici. Stavlja im se oružje u ruke ili ih se dovodi na nišane tog istog oružja. Uostalom, od Zapada do Istoka, imamo na tisuće slučajeva doslovnog žrtvovanja dječjih života. Na ove ili one načine. Tko se još sjeća sve poubijane djece u svim ratovima i sukobima, da govorimo samo o onima nakon zadnjeg velikog, II. svjetskog, poubijane diljem svijeta, poubijane u našoj Hrvatskoj, poubijane u susjednim zemljama, možda tek ona nekolicina najbližih im. Ili oni koji dobro znaju da ta djeca nikada nisu trebala umrijeti. Sve ostalo čemu svjedočimo možemo svesti na tugovanje. Na sjećanja na dječje žrtve, na ta užasna sjećanja do kojih nikad nije smjelo niti doći. Ne da nije trebalo – nije smjelo! No ovo je svijet u kojem odrasli ubijaju svoju djecu. Izravno i manje izravno. Sve te dječje žrtve koje su ubijene raketama u kukavičkim napadima, od strane manijaka koji nikad nisu niti marili koga će ubiti, pa makar to bilo i dijete. Ona nisu nikad imala šansu. Za život. A život je sve što su imali i ikada će imati. Te živote su im izravno oduzeli gospodari rata i, duboko sam uvjeren, ti i takvi krvnici nikad nisu požalili, ma nisu se niti sjetili da su ubijali djecu. Mnogi će od nas reći: ”Nikad nećemo zaboraviti, nikada nećemo prežaliti, niti jedno dijete poginulo od metka ili granate, mučki ubijeno raketom koju je ispalio tamo neki bezumnik.” I nećemo, o tome niti ne pišem ovdje, jer to bi se moralo podrazumijevati, da je nemoguće zaboraviti ijednu žrtvu, a kamoli dječju žrtvu, pa makar to dijete nikad prije u životu nismo vidjeli. Jer svako dijete je najvažnije i niti jedno nikad nije i ne bi trebalo naći se pred nišanom. S bilo koje strane nišana. Ili postati meta odraslima, ma o kakvom se god ratu, sukobu radilo.

Praksa nam govori drugačije. I to je neizbježna činjenica. Više niti ne čude sve te psihopate koje ubijaju djecu ili oni koji rade od djece vojnike, no odavno je jasno kako se ne radi tek o nekim izoliranim slučajevima ili zemljama u kojima se to čini, nego kako se radi o više-manje globalnoj praksi. Djeca su najveće žrtve svih naših sukoba, mi smo im stavili oružje u ruke. Mi smo im propucali srca mecima i ubili ih raketama, jer smo to isto oružje donijeli u njihovu blizinu, jer smo ih ostavili u svijetu nasilja, svijetu u kojemu je nasilje svake vrste najnormalnija stvar, svijetu u kojemu je mržnja poželjna, a moć nad drugima bilo kojim sredstvima se tumači kao dobra metoda preživljavanja. A sredstva su sve više samo jedne vrste – nasilne. Nije to neki fenomen recentnijih vremena, no danas, kada se tako glasno govori o problemu djece žrtava rata, i sve one djece koja su i sama postala vojnici, ubojice ili potencijalne ubojice drugih ljudi, gotovo je nevjerojatno da mi, koji smo i sami jednom bili djeca, našoj djeci stavljamo oružje u ruke. Nazovite to oružje kojim god imenom želite, no zna se što oružje čini drugom ljudskom biću. A mi, uz sve spomenute i, nažalost, sve one nespomenute ratne zone u kojima stradavaju djeca, umjesto da držimo našu djecu što dalje od oružja, mi im u ruke stavljamo puške, doslovno vatreno oružje.

Pa makar to bilo i na proslavama državnih praznika, kao što se dalo vidjeti na obilježavanju Dana državnosti u Karlovcu, gdje su neki dječaci sudjelovali u punoj ratnoj spremi. I dok se mnogi ljudi i udruge bore protiv takvih luđačkih običaja, drugi oblače djecu od deset, jedanaest ili dvanaest godina u uniforme od kojih neka dobivaju i te proklete puške u ruke. Zašto? Tko to stavlja djetetu pravu pušku, ubojito oružje u ruku? Da bi to isto dijete postalo vojnik jednog dana i borilo se u svim zemljama u kojima se i danas bore djeca vojnici, i u kojima umiru i obična djeca i djeca-vojnici, umiru u krvavim masakrima koje čine gospodari rata? Pucajući iz svojih bespilotnih letjelica po njima? Da li zato hrvatski dječak drži oružje u rukama na proslavama državnih praznika? Da li je to dijete? Da li drži oružje u rukama? Zašto drži oružje u rukama? Mislite li da postoji razlika, mislite li da neka djeca trebaju držati oružje u rukama, a druga ne moraju? Mislite li da postoji razlika u dječjoj žrtvi? Mislite li, svi vi koji djeci stavljate oružje u ruke, a jalovi ponos u glave, mislite li da postoji razlika u tome koje će dijete umrijeti? Mislite li da je vaše dijete vrednije od drugog djeteta, pa makar se radilo o djetetu vašeg najzakletijeg neprijatelja? Ne mislite li da, stavljajući svojem djetetu oružje u ruke, da time i njega činite potencijalnom žrtvom? Žrtvom nasilja. Žrtvom rata. Jednog dana i potencijalnim ubojicom. Ne postoji izgovor za staviti djetetu oružje u ruke! Ne postoji opravdanje, ne postoji ta tragična povijest koja bi to dopustila. Komentari odraslih ljudi su razni. Neki govore da je to samo u folklorne svrhe, dok neki govore kako djecu treba učiti nacionalnom ponosu, pogotovo jer je ova zemlja nastala u Domovinskom ratu, kako je to jedan komentator rekao. Dodajući kako su susjedne zemlje nestabilne i kako je i više nego izgledno da će u budućnosti biti još sukoba, te stoga svaki građanin treba proći neku vrstu vojne obuke. To bi, dakle, slušajući taj izljev psihopatsva, trebalo valjda značiti da i djeca trebaju odmah krenuti na vojnu obuku, jer, logično je, i naša djeca su građani i državljani ove države. E pa svakom takvom komentatoru, a puno ih je govorilo na sličan način, mogu jedino poručiti da bi mu bilo najbolje da se kloni vlastitog djeteta, jer će mu taj i takav staviti jednog dana pušku u ruku i osuditi ga prerano i zauvijek – učiniti ga žrtvom.

Što će gospodari rata sa zadovoljstvom dočekati. A za njih znamo da ih nije briga tko gine dok oni pucaju. No čini se da su i neke usijane glave među nama vrlo slične spomenutim žrtvovateljima djece i stvarateljima djece vojnika; komentari istih na obilježavanje Dana državnosti, koje uključuje uniformiranu i naoružanu djecu, govorili su i dovoljno rekli sami za sebe. Možemo se samo nadati da je takvih što manje. No zato imam samo jedno pitanje za takve i takvima slične: ”Kada ste posljednji put zagrlili svoje dijete, Vi gospodine veliki ratniče?”