Piše: Edit Glavurtić

I dan danas vidim moju babu Vitorija kako zatvara škure kad se sprema nevera, na vanjsku stranu prozora stavlja krunicu, križa se, pa zove svetog Nikolu putnika, svetog Iliju gromovnika i svetu Barbaru da čuvaju mornare na moru, i svakog koga nevrijeme zadesi na otvorenom. Istu tu crnu krunicu naslijedila je moja mama i skoro svakodnevno je držala u rukama i molila. Kroz mamine i babine molitve prošli su razni sveci i svetice, ali najčešće zazivan i čašćen bio je Sveti Antun Padovanski.

Samo njegovo ime bilo je ključ koji otklanja zlo, čuva od propasti, liječi i pomaže pronaći izgubljeno.

Iskreno govoreći, imao je on i sa mnom dosta posla. Još od osnovne škole kad je trebalo „urediti“ da me profa ne pita kemiju, da mama ne sazna za keca iz fizike, pa do toga da mi pomogne pronaći leću koja je ispala.

A u kakvim sam ga sve prilikama zazivala kasnije … od teških i ozbiljnih nevolja pa do toga da oslobodi parkirno mjesto da slike istovarimo suhi, da mi ne zagori važna torta, da nađem gdje sam zapisala telefonski broj o kom toliko toga ovisi.

Sigurna sam u međuvremenu da je svetom Anti mojih zazivanja preko glave, ali sveci su srećom strpljivi. A on osobito blag i dobronamjeran, osobito kad čuje ono moje dnevno „o, sveti Ante, pomozi!“ koje u raznim prilikama dođe samo, više kao spontani uzdah i poziv nego kao molitva. Kako god, uz njegovu pomoć i dalje pronalazim izgubljeno i završavam započeto.

No bez obzira ne sve ovo, u cijeloj priči za mene je najljepše sjećanje na tople oči moje mame i bake. Oči koje su u mene vjerovale i u meni vidjele samo najbolje, pa gledajući prema nebu molile za moje zemaljsko dobro i sreću.

Oči, kroz koje se objavio sam Svetac… a ako mene pitate, sveci se najljepše i objavljuju u dobrotama i molitvama onih koji nas ljube.

Koje sačinjene od duha i etera na čudesan način traju u vremenu, i svijetle čak i kad naših dragih više nema. Osjećam to osobito o danima kao što je današnji.