Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Slavko Stolnik

„Anica i Mato bili su susjedi, kuća do kuće. I jedna i druga familija srednje imućna, da je bilo više dobro bi došlo, ali ni ovako nije bilo loše. Anica je bila povučena i nježna, velikih plavih očiju, smeđe kose, a imala je dva starija brata. Oni su pak često bili u društvu s Matom, prvim susjedom koji je bio jedinac, gizdav i malo obijestan, i cure su se za njim okretale. Ali, on se zagledao baš u Anicu, i za njom poludio. Možda zato jer je bila drukčija od drugih cura, nikad nije glasno odgovarala na njegova dobacivanja, kad bi on dolazio njenoj braći ulazila bi u kuću, kao za nekim poslom.

U školi nije bila osobit đak, ali je zato bila prava majstorica s iglom, naučila se šnajdereaju, pa su joj seoske žene svako malo nosile nešto na šivanje, ili prepravak. U slobodno vrijeme najrađe bi sjela pod jabuku s vezivom u rukama, onako tiha, satima je bila zadubljena u vez, a na njenim ručnicima i stolnjacima cvalo je najljepše cvijeće koje možeš zamisliti.

Malo pomalo, na svoj sramežljivi način i ona se zagledala u Matu, pa se više nije skrivala kad bi on naišao. Tog proljeća dosta su vremena provodili zajedno, iz dvorišta se sve češće čuo stidljivi smijeh, a šivaća mašina nikad nije kuckala radosno kao tad, dok je šnajderica zaljubljeno sanjarila. Mato je predlagao da odu u grad, da se tamo vjenčaju, da ostave selo, ali bile su to šezdesete godine, Anica se valjda uplašila, i od svega na kraju nije bilo ništa. Naglo je prestao odlaziti u njeno dvorište, a iste se jeseni oženio za jednu iz drugoga sela, valjda iz inata.

Vrijeme prolazilo, i Anicina se braća poženila, a ona ostala sama kraj svog prozora, zadubljena u ruže i ljubice koji nitko nije umio izvesti kao ona.

Da pomisliš da su ovog trena ubrani u bašti, kao da su i mirisali, valjda od one tišine u koju je dvorište utonulo. Jedan Anicin brat otišao sa ženom u grad, a drugi dugo nije imao djece.

Mato je u međuvremenu dobio kćer, pa sina, iz susjedstva odjekivale dječje igre, ali Mato za svoju djecu nikad nije posebno mario, niti bi ih kao drugi očevi vodio sobom na vašar ili susjedni grad. I prema ženi je bio čudan. Nisu se svađali, nije bio grub, ali ponašao se kao da je u kući nema.

Jedne zime sredinom sedamdesetih oboli Anica. Samo je venula iza prozora, sjena oko očiju postajale dublje, sve se rjeđe čulo kuckanje njene mašine. Otišla je tiho, početkom proljeća, u vrijeme kad cvatu prve ljubice, iste onakve kakve je po bratovoj ženi poslala u susjedstvo, izvezene na malom miljeu za nahtkastl, umotanom kao dar, u tanki bijeli papir.

Matina se žena daru razveselila, jer Anicini radovi bili su mala umjetnička djela, ali kad je Mato vidio vez, samo je zalupio vratima i otišao od kuće, ni na sahranu nije došao. Tri dana kasnije našli ga u birtiji u jednom selu mrtvog pijanog, i donijeli kući.

Poslije se smirio, uvukao u sebe, malo govorio. Eno ga još sa ženom, u kući iz koje su djeca odavno otišla, u grad, svak za svojim životom. Njih dvoje samuju i šute.

A žena Anicinog brata govori kako je spremajući Anicinu sobu poslije sahrane, u ormaru s vezom, na samom dnu ispod šlinganih ručnika pronašla jednu praznu bilježnicu, i u njoj prešan buketić ljubica koji je sasvim izgubio boju, a kad ga je uzela u ruku raspao se u prašinu. Eto, to ti je ta priča…“

Čula sam je danas u Slavoniji, i zapisala, jer bi mi bilo žao da izgubi boju kao ono prešano cvijeće. Da bude zaboravljena kao što ljudi zaboravljaju sami sebe, i izdaju ono što vole jer se boje, ili prkose, ili su nesigurni. Ili u trenutku mladosti i neiskustva ne prepoznaju ono što je pred njima, a u sljedećem… u sljedećem je već prekasno. I nama povratka. Samo puste samotne godine za razmišljanje o trenutku koji je mogao promijeniti cijeli život, a nije, jer kad prilika prođe uzaludno je sve, pa i kajanje.

Naoko se čini da se u odnosu na ono vrijeme danas puno toga promijenilo, da ljudi imaju puno više prilike za sreću. U najmanju ruku, danas se više nitko ne ženi zbog sredine, ili pritiska obitelji, nego iz ljubavi, i vlastitim izborom.
A opet, nema danas nimalo više sretnih ljudi nego što ih je bilo ranije.

Dapače, nikad brakovi nisu kraće trajali, i nikad nije bilo ovoliko rastava. U čemu je onda stvar?

Postoje li ljubavi koje ispunjenje gasi, a čežnja hrani i raspiruje? Ili su zimzelene samo one koje nikad nisu postojale u stvarnosti, pa ih ona nije ni mogla uništiti? Je li u ljudskoj prirodi dosada koja nakon nekoliko godina svakodnevice uguši želju za onim što se ima, i stvara žudnju za onim što se ne može dobiti?

Odgovore niti znam, niti ih mogu naslutiti. Ali usprkos svemu, žao mi je da Anica, Mato i toliki drugi nisu bili hrabriji, pametniji, da nisu sebi dali priliku.

U najtužnijem scenariju možda bi se nakon nekoliko godina prestali voljeti. Pa što onda? I to je podnošljivije od skretnice na kojoj su ostatak života prestali živjeti.