Piše: Kruno Čudina

Kada sam pisao ovaj tekst, usred noći 13.07.2012. genocid nad Palestincim se nastavljao i nastavio se provoditi do današnjeg dana. Kao i etničko čišćenje koje izraelska vlada uredno prakticira, kao što su i nastavili sa gradnjom ilegalnih naselja na palestinskoj zemlji, ono malo što je još preostalo, tamo na Zapadnoj obali. Gaza je već odavno koncentracijski logor, dapače, to je još blagi izraz za jedan takav logor/zatvor na otvorenome, vjerojatno neviđen u poznatoj nam ljudskoj povijesti. Napisao sam tekst nakon ranije odgledanog filma, kojeg spominjem u tekstu, i pojedenog jednog skuhanog krumpira. Jedan dokumentarni film, iz sada već jako davne 2006. godine sjajan je, nažalost, primjer kako prljava propaganda koju provode zapadni mainstream mediji baca sve činjenice koje ne odgovaraju interesima njihovih gospodara u zaborav. Tako televizijske stanice, radijske stanice, novine pa i mnoga internet izdanja (FOX news, CNN, ABC, New York Times itd, plus naravno svi ostali mediji, neamerički, koji samo prenose laži i fabrikacije navedenih zdravo za gotovo; među koje se ubraja i Hrvatska) bez ikakvih problema održavaju laž živom, prikrivaju pravu istinu o svemu što se događa, ne prezajući niti od prikrivanja sedamdesetogodišnjeg genocida koji se vrši nad palestinskim narodom. Jer upravo je takozvani izraelsko-palestinski konflikt tema spomenutog dokumentarnoga filma. Film se zove Occupation 101: Voice of the Silenced Majority. Donosim naziv u izvorniku, jer, naravno, u Hrvatskoj nećete naći taj film, teško i podnaslove, jedino ako ste ga uspjeli uhvatiti na nekom od festivala, poput subverzivnog ili nekog sličnog. Ono što je možda najbitnija stvar je naglasak koji taj film stavlja na jednu duboko instaliranu laž, na jednu fabriciranu istinu, a koja u svojoj izvornosti pokazuje, i dokazuje kako nekakav arapsko-židovski urođeni, stoljećima postojeći, ili prakticiran animozitet uopće nikad nije niti postojao.

Dapače, sve počinje idejom cionističkog pokreta, uz svesrdnu pomoć Velike Britanije, o povratku Židova u ‘Obećanu zemlju’ (od Boga, dakako), a koja se nalazi na području tadašnje Palestine koja je, iako pod britanskim mandatom (kolonijalnim, tek da napomenem), krajem 19. i početkom 20. stoljeća jedno obrazovano društvo, jedno društvo koje surađuje sa svijetom, koje ima snažnu poljoprivrednu kulturu, ukratko – zemlja u kojoj zajedno žive Arapi i Židovi u potpunom miru, kao i Kršćani, i u kojoj nekih devedest i više posto stanovništva čine Palestinci. Međutim, već tada, slijedeći ideju cionstičkog pokreta (političkog pokreta ustanovljenog 1897. od strane austro-ugarskog novinara Theodora Herzla) počinju prva naseljavanja židovskih doseljenika, koja postaju sve masovnija tijekom godina, da bi nakon II. svjetskog rata, nakon svih strahota pretprljenih u europskom Holokaustu, došlo do totalnog doseljavanja svijetom raspršenih Židova u Palestinu. Nadalje, nakon prvih sukoba, jer doseljenici su uz pomoć oružanih snaga preuzimali palestinski teritorij i počeli vršiti prve nasilne radnje spram Palestinaca, što će kasnije prijeći u totalni genocid nad palestinskom narodom, koji traje i u ovim trenucima, UN donosi odluku o podjeli Palestine na židovski i palestinski teritorij, i to u korist židovskih doseljenika. Sve završava samoproglašenjem države Izrael 1948. godine.

U tim trenucima već odavno je trajalo provaljivanje u palestinske domove od strane naoružanih doseljenika, koje je u istome potpomagala i štitila već ustanovljena židovska vojska. Kao što se precizno navodi u spomenutom filmu, do današnjih dana, barem do te daleke nam 2006. godine, izraelske vlade su tijekom desetljeća prognale i učinile izbjeglicama više od četiri milijuna Palestinaca. Zašto kažem da je ta 2006. tako daleka? Iz razloga što se genocid i etničko čišćenje nad Palestincima preostalima u dva ogromna zatvora na otvorenom, u Gazi i na Zapadnoj obali, provodi i u ovim trenucima. Ono što je bitno napomenuti da je film američke produkcije, da su gotovo svi svjedoci i naratori američki i izraelski intelektualci, religijski vođe, humanitarni radnici, koji su izravni svjedoci okupatorske politike izraelske vlade, koji se i sami protive istoj, te i sami priznaju da njihova vlastita vlada, uz svesrdnu pomoć one SAD-a nastavlja provoditi etničko čišćenje. Sve je dokumentirano u filmu, podasrto dokazima i svjedočenjima samih Izraelaca koji se protive ubijanju i progonu Palestinaca, kao i Amerikanaca koji su svjesni da je sedamdesetogodišnji progon Palestinaca itekako, možda i jedino uspio zahvaljujući američkim vladama.

Europski Židovi, a i ostali diljem svijeta, pokrenuti cionističkom idejom o stvaranju države Izrael na teritoriju Palestine, tako su stvorili državu doslovno izgrađenu na genocidu i etničkom čišćenju. I putem prljave medijske propagande, ponajviše proizašle iz američkih mainstream medija (jer jasan je strateški cilj SAD-a na tom području; od nafte do snažnog saveznika koji će, navedimo samo da je Izrael, iako nikad to nije priznao, negdje peta po jačini nuklearna sila na svijetu, kao i da posjeduju drugu najjaču zračnu vojnu flotu na svijetu nakon SAD-a) ta je činjenica ostala prikrivena, što je dovelo do jedne od najvećih ljudskih katastrofa, koja će se uskoro bez problema moći staviti uz rame europskom Holokaustu. Jer Palestinci su platili najvišu moguću cijenu za ono što su Židovima učinili Nacisti. Zato dok svi govore kako tamo nikada neće biti mira, smatram da će, ako se izraelska politika istrebljenja nastavi, definitivno prestati ikakav izraelsko-palestinski sukob, jer u Palestini, ili na Okupiranom teritoriju neće više biti Palestinaca, osim onih zarobljenih u dva ogromna zatvora, srušena i uništena zatvora u kojima će pocrkavati dobro skriveni od očiju svijeta, jer neće Izraelci dopustiti da svijet vidi što su učinili. Kada i procure informacije, kao što je slučaj sa spomenutim filmom, količina onih koja je vidjela kako zapravo izgleda istina o Palestincima svedena je na najmanju moguću mjeru. Pa niti sami Izraelci koji se protive i kritiziraju okupaciju nemaju nikakve šanse išta postići u cijelom slučaju; mnogi od njih i sami stradaju ukoliko se previše protive vladi.

Jasno je sljedeće: izravni i jedini krivci za genocid činjen, počinjen i koji se još uvijek čini nad palestinskim narodom su tzv. cionistički Židovi (oni koji podržavaju i oduvijek su podržavali ideju naseljavanja tuđe zemlje putem agresije, represije i istrebljenja drugog naroda) i pokret uz koji su pristali, kao i svi ovi dodatni doseljenici koji se ponašaju kao bagra najgore vrste, koji više od pola stoljeća, zajedno sa izraelskom vojskom tuku, maltretiraju i ubijaju Palestince, koji hodaju s automatskim puškama po gradovima koji su još uvijek nekim čudom većinski naseljeni Arapima, poput Hebrona, i uvode svoj red, otimaju, dok izraelske agresorske vojne snage (obrambenim ih sigurno ne možemo nazvati), ako doseljenici zapnu, uredno ispaljuju rakete po ova dva spomenuta mjesta, koja su gora i od svakog zatvora, umalo bez osnovnih uvjeta za preživljavanje, koja podsjećaju na Hirošimu nakon pada atomske bombe. I sada, nakon što je u izbjeglištvu završilo (kako po logorima i kampovima u okolnim zemljama, tako i u šatorskim kampovima unutar samog Okupiranog teritorija, takozvanoga Izraela) vjerojatno i više od četiri i pol milijuna palestinaca, vojska i židovski doseljenici odani ideji cionizma nastavljaju s metodom ‘lomljenja kostiju’. Da, radi se o doslovnom udaranju kamenjem po tijelima civila. Kao što su  jedan veliki broj žrtava palestinska djeca. Da, oni, sada Izraelci, žele do kraja slomiti svaku palestinsku volju za životom, žele ih sve otjerati s okupiranog teritorija, i, da, u tome će, i uspjeti, sami to javno izjavljuju, njihovi generali, da će nastaviti graditi židovska doseljenička naselja, da nikad neće napustiti sav teritorij koji su oteli Palestincima, niti u sljedećih sto tisuća godina, nikad.

Jesu, uspjeli su, ustanovili su državu koju su trebali i željeli da bi se konačno zaštitili od svih progona kojima su bili podvrgnuti stoljećima, i učinili su to tako što su uništili cijeli jedan narod. No, uz svu propagandu, svo zataškavanje, uz činjenicu da svijet, osim nekolicine zanesenjaka (često ih ti cionistički propagandisti nazivaju teoretičarima zavjere), nije nimalo briga da država nastala na genocidu upravo dovršava provedbu istog, da ravnopravno sudjeluje u svjetskim političkim događanjima, da živi faktički u blagostanju koje je dostigla na krvi svih protjeranih i ubijenih Palestinaca, da se još i prijeti susjedima u regiji vojnim napadima, da čak jednoj velesili poput SAD-a dirigira vanjskom politikom, kao i dijelom unutarnjom, jer u kongresu te zemlje ima svoje ljude iz cionističkog pokreta. Iz naizgled političkog pokreta, no zapravo iz terorističke organizacije koja je otpočetka imala plan, koja je, i kritičari iste nimalo ne griješe u svojim osudama, u svojim korijenima ultranacionalistička, rasistička i genocidna. I, dakako, prljava i lukava, u kontroli nad mainstream medijima u Americi, a samim time i mnogo šire. Umalo sam napisao da je dobro pogledati taj dokumentarac, da se ne bi trebalo sve prepustiti zaboravu, no ta me ideja sve više napušta. Svakoga tko pogleda takav jedan film pravi će cionistički Židovi odmah proglasiti antisemitom. No kako je dobro u filmu istaknula jedna izraelska aktivistica za ljudska prava: ”Kritizirati i boriti se protiv okupatorske politke izraelske vlade i pristranih joj doseljenika – to nije antisemitizam, to je humanizam!”

I to je glas koji pripada ”utišanoj većini”, i mnogi Izraelci puštaju te glasove očaja zajedno sa palestinskim glasovima. No ti glasovi ostaju zagušeni fijukanjem raketa izraelske vojske. Možda bi ipak bilo dobro pogledati taj film, ako ništa barem da čovjek konačno vidi sve činjenice o genocidu nad Palestincima koje su zataškavane više od pola stoljeća i bivaju zataškavane i dalje. Vjerojatno većinu nije nimalo briga za sve to, za te tamo Arape koji se dižu u zrak dok jadni Izraelci trpe u strahu, ma nije nikoga briga za taj tamo njihov sukob, oni ionako nikada neće prestati, jer ti ratuju oduvijek. Ne ratuju, niti se radi o ratu, osim ako kamenje koje djeca u Gazi bacaju na tenkove i vojnike opremljene najsuvremenijom vojnom opremom, a koji često i zapucaju po civilima jer im je dosadno, jedino ako to možemo nazvati ratom. Nema rata u Izraelu, tj. u državi Okupirani teritorij, samo jednostrani masakr postoji. Koji će uskoro završiti. Ali, ipak je možda sve najbolje zaboraviti. Do kraja. Jedan narod je stvorio državu i prosperirao na račun drugog, račun koji se zove istrebljenje, i tu je priči kraj. Jer jasno je kako SAD neće odustati od svoje politike podržavanja svemoćnog Izraela, pa valjda taman da Izrael i njegov ratni režim pokrenu i neki malo veći rat u regiji. A sada se tu i radi o nemogućnosti ikakve pravde, unatoč hrabrim naporima mnogih Izraelaca koji se ne slažu s takvom genocidnom politikom spram Palestinaca. Oni govore kako država Izrael, njihova vlastita, mora prekinuti okupaciju palestinskih teritorija, jer okupacija rađa otpor, terorizam, nesigurnost, sve veću represiju i opresiju.

Istina, ali o kojem to točno okupiranom teritoriju govorimo? Možda o području Gaze (koju je u nedavnim vremenima napustila izraelska vojska, i ostala na granicama iste)? Ili Zapadne obale? Ta dva uništena područja? Valjda su se zato i povukli iz Gaze, izraelska vojska, jel?, nisu više mogli ni prolaziti kroz ruševine čak niti oklopnim vozilima i bagerima. Ili koji okupirani teritorij? Možda cijelo područje, ovo koje se danas naziva Izrael bez imalo sramote, a koje je zapravo još prije sedamdeset, pa i nešto više godina, ako se uzmu u obzir prva naseljavanja, bilo Palestina, možda da se sve vrati Palestincima, sve što im je oteto? Neće ići. Jer možda je i taj dokumentarni film obična prljava propaganda protiv pravednog Izraela?  No gdje su? Gdje su palestinska djeca? Gdje su palestinska naselja, kuće, pokoja zgrada? U vijestima sigurno nisu. I neće biti tako skoro. Niti u američkim, a bome niti u hrvatskim. Mi ćemo gledati kako Obama reže puricu. Ili kako britanska kraljica plovi Temzom. Sve je više i westerna na programu, kao i ubojito-ubilačkih američkih akcijskih uspješnica, tih oda ponosu i snazi američke vojske. No dosta o nama i televizijskom nam programu. Mi smo maleni. Kao i Palestinci. No nas je malo, ali nas barem još ima.

Dosta o svemu tome. Što je to uopće Palestina? Tko je to Palestinac? I postoji li više uopće? Ako i ne, ili ih je tek nekolicina, a da ih se može sa sigurnošću identificirati kao Palestince, onda država koja je cionističko-američka (ne zaboravimo ljupki startni doprinos Velike Britanije) genocidna tvorevina ne čini apsolutno ništa ikome. Jer ti više ne postoje, ili ih ima tek u tragovima, ili su skriveni u najvećim zatvorima na svijetu. Teorija zavjere? Nema tu teorije, samo zavjera, davna zavjera. I dobro, tako je svijet zaboravio tu, kako li se ono zvala? Nebitno. A država Okupirani teritorij nastavlja sa svojom politikom. Prijeti se susjednim zemljama. Nadam se samo da nisu zaboravili na Boga svoga. Jer kada krenu u daljnje ratove, agresije ili istrebljenja mogao bi im zatrebati. Na njegovu volju su se pozivali i kada su kretali u Obećanu zemlju, koja je, eto, ispala biti baš Palestina. Tako se zvala, sad se sjećam – Palestina. Nedavno ju je priznala država Island. Čudni su ti Islanđani, valjda niti ne znaju što su to točno priznali, ali barem im je namjera bila pravedna i milostiva. No šalu ikoje vrste na stranu – Hrvatska je to glatko odbila učiniti, valjda da se ne zamjeri svojim svodnicima Amerikancima. I tako su, baš kako im je bog dojavio, cionisti ostvarili svoj pakleni plan. No ponavljam, pošto ta ratnička, agresivna klika očito nema namjeru stati etnički čistiti ”svoj” teritorij od ovih ostalih Palestinaca, i napadati druge suverene države (baš su neki dan počeli ispaljivati rakete po Libanonu, a i spremaju napad na preopasni Iran), koja i Židove, Izraelce neistomišljenike ugnjetava u vlastitoj im državi, neka ne zaborave Boga svoga koji im je poslužio kao izlika za genocid. Da ih opet ne prepusti njima samima.