Piše: Emir Sokolović

I te kako znam da je odveć da sam pripovjedim ono što ćete čitati, ali nikako nisam želio da bilo tko od učesnika dominira da viđenjem koje ni u kom slučaju ne bi moglo biti objektivno. No, ništa ni čudno. Ali kako svatko od nas voli sebe i cijeni ono vremena što vjeruje da mu po zasluzi i pripada pređimo na bitno.
O tomu kako se zovem ne bih jer je za ovu prigodu relevantno. A i povod zbog kog sam učinio ono što jesam neka ostane marginalizovano iz razloga da kazivanje ide u smjeru kom je podcrtano; nikako da zavede jer i bez nebitnih detalja odveć je stranputica.
Stoga krečemo od bitnog momenta: podigao sam ruku na sebe neovisno što sam bijedno trajanje prekratio vješanjem. Samo se to tako kaže. Kako nisam imao sopstvenu porodicu u takvom stanju me zatekao komšija koji je imao ključ od stana, kao i dogovor da ako zamijeti da odsustvujem bez promišljanja može da uđe i nahrani pticu. Eventualno, ako se ne bih pojavio i u narednih dan dva, da je izuzme i premjesti kod sebe kako bi se što jednostavnije mogao brinuti o njoj. O izrazu lica pri susretu sa mojim truplom, koje visi, ne bih – mnogima je bilo sablazno, ali meni – lično – smiješno. Samo ću da pomenem da se po otrježnjenju od udarnog šoka ponašao gotovo školski; prvo je pozvao policiju, pa službu hitne pomoći da bi na koncu pozvao mog rođaka za kog je u potajici vjerovao da neće pretrpiti izraziti šok. Potom je sjeo na stolac i čekao obzirom da mu je rečeno da nikako ne napušta stan kao i da ništa ne dira dok policija i ambulantna kola ne pristignu. Meni nije preostajalo ništa drugo do da se s čuđenjem klatim ponad vidno skrhanog tijela, a da mu ne mogu nikako pomoći.
Kada su stigli medicinski radnici nisu ništa učinili dok nije pristigla i policijada fotografiše i konstatuje činjenice vezane za moj hir. Raspitavši se kod susjeda nije im bilo jasan povod da se odvažim na takvo što obzirom da nije bilo niti jednog detalja koji bi ukazao na bilo što osim na samopresudu. Potom su me medicinari skinuli s konopa; upisali predpostavljeno vrijeme kada sam prestao da dišem, upakovali u plastičnu kesu i iznijeli truplo. Lično sam ostao u stanu kako bih mogao da pratim što će se dalje dešavati. Policija se još malo zadržala raspitujući se o okolnostima kod susjeda, načinila nekoliko fotografija kojima će potrkijepiti očit akt te zapečatila stan prepustivši dalji slijed da uredi advokat koji me zastupao.
Nedugo pošto su mi odvezli tijelo u mrtvačnicu došao je pozvani rođak kod susjeda koji ga je kontaktirao. Otvorivši vrata pružio je ruku i izrazio svoje duboko žaljenje zbog nemila događaja uvjeravajući gosta da nije zamijetio ništa neobično u mom skorašnjem ponašanju. Ili – kako sam reče – „naprosto se desilo“. Na insistiranje domaćina pristao je da popije čašicu biranog pića prije no što ode do hitne pomoći i izuzme uvjerenje o smrti kako bi pristupio organizovanju ukopa. Kako god tragično bilo za sve, lično me nije smetalo i odvažio sam se da rođaka – bar u dogledno vrijeme – ispratim u njegovu trudu.

Pošto je izuzeo dokument pošao je do svećenika da zakaže što skoriji ukop obzirom da sam se objesio prije dva dana a da je ljeto uveliko trajalo – naprotiv, bio je mjesec avgust. Svećenik je tugaljivo izrazio sućut rođaku i zamolio ga da ga slijedi do ureda u kom je obavljao administrativne detalje vezane za ukope.Pošto su sjeli, jedan naspram drugog, domaćin zamoli rođaka da mu da na uvid ljekarski list u kom je konstatovana smrt. To je novi i upečatljivi izraz lica od kako sam se odvažio da počinim ono što je već učinjeno. Svećenik je bio bijel kao zid. Jedino je tiho i ujednačeno prozborio konstataciju s blagim prizvukom upita: „Vaš rođak je digao ruku na sebe?!..“ Rođak, vidno potrešen i ne znajući što se krije iza upita, odgovori samo kako sve što je bitno piše u smrtnom listu.
Odveć zbunjeno mladi svećenik zamoli za malo strpljenja obzirom da treba da ode do starijeg u vjeri i da traži uput što da čini. I, naravno, da se što hitrije vraća. Obzirom da mi je izazovnije djelovao dijalog koji će uslijediti negdje drugdje zaputio sam se uz domaćina ostavivši rođaka da skrhan tuguje. A i to me iznenadilo jer nije za života pokazivao određenu pažnju.
Čim je ušao na vrata pružajući papir prema starijem čovjeku, sijede brade, počeo je gotovo da viče: „Ovo nema smisla! Ali kako da članu porodice, koji nije ni kriv ni dužan, to objasnim. Pogledajte, jasno piše da je smrt nastupila gušenjem uslijed vješanja! Ja ne mogu dozvoliti ukop u groblju. Na to jasno kazuju i svete knjige, a mi smo samo sluge Božje. Ovo je prvi puta da mi se takvo što dešava… Pomozite mi; nemam iskustva u tomu. Kako reći rođaku?! Kako?“
„Što?– kako reći rođaku?! Niste mi jasni“ – ležerno umjerenim glasom ga zapita starac kom se mladić obraćao.
„Pa kako što?! Kao da me niste čuli; pa da ne može imati vjerski ukop i da –eventualno – može ići i tražiti uslugu gradskog groblja ili nekog ukopnog društva. Ali, ne! Nikako u posvećenu zemlju. To je neoprostivo!“ – prodera se junoša.
„Hajdete, mladiću, sjedite na tren. Sjedite i smirite se. Prvi puta Vam je i to je za Vas veliki izazov. Kasnije postaje rutina, vjerujte. Koliko god je svaki slučaj jedinačan, sve vremenom postaje rutinom u ljudskom životu. Pa i poslije njega. Kažete da nećete da porodici pružite usluge ukopa?! – pa dobro. A pri tom želite i danas da jedete. No, pomenuti je jedini preminuli. I to je lijepo. I gdje smo mi onda došli… Mislite li…“
„Pa vrag će nam dušu odnijeti! Jedva to i čeka!“ – zagrmi mladić.
„Gajite velike iluzije mladi prijatelju ako već ne znate da mu u cijelosti pripadate. I te kako mi je jasno o čemu pričate, ali – kao što izrekoh – to su priče; samo puste priče. Pokojnik će biti ukopan tako i tako. Ili ovdje ili ondje. Niko nije ostao na zemlji pa neće ni on. Priče o vražjim rabotama čuvajte za bogosluženja među onim koji Vas ni ne slušaju. Tu ćete udovoljiti sopstvenom puritanstvu drago dijete. Sada samo pođite i precizirajte detalje sa rodbinom oko ukopa. Sviknite. Ako ćete se već po Božijem sudu peći izvjesno, bolje da to postignete naplativši i obavivši ovakav ukop kojim ćete nahraniti neka gladna usta no proći isti put badava…“
Trzao sam se od smijeha, sada već uočivši, da je bar ovim moj čin bivao opravdan i osmišljen koliko god u momentu izmicanja stolice nisam promišljao o skrivenoj zadaći. Sreća pa me nema među živim tako da mi niko ne može reći da je moj grohotan smijeh, mada ga niko nije mogao čuti, posljedica ludila… Ama baš niko. Ili se varam?