Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: A. Tarkovsky

Neobična je i tvrdokorna ljudska ustrajnost u pamćenju dugova.

Godinama i desetljećima nosimo sobom stare, umorne priče i neplaćene račune koji su postali bezvrijedni, jer su iz naših života davno već otišli oni od kojih bi ih se mogli naplatiti. Trošimo vrijeme u jalovim mislima na ugasle ljubavi i nevažeća prijateljstva, razočaranja, izdaje i zabune, i vučemo sobom talog koji više ne služi ama baš ničemu.

O, kako bi bilo dobro da negdje postoji odlagalište otrovnih tereta!

Gdje možeš doći, i u veliku kutiju odložiti neuspjeh i lošu procjenu, tuđi propust i vlastitu glupost, i sve one besmislene filmove koji se danonoćno vrte po glavi.

Zatim to sve zakopati duboko, duboko u zemlju, i laganim se korakom uputiti kući. Rasterećen, lakog koraka pjevuckati putem.
Usput svratiti na kolač ili čašu vina.

Uvečer leći u krevet i mirno zaspati, a novi dan dočekati s riječima „dobro ti jutro dragi Živote!“. I slobodan od svega, baš svega što je prošlo gledati u Danas.

Kao nov čovjek. Bez tereta, žaljenja i osvrtanja.