Piše: Angela Bonacin

Lebdimo u dašku vjetra – moja duša i njena misao. Danas ću namjerno preskočiti pitanja. Ne zato što je proljeće, a sasvim sigurno i ljeto, ne zato što smo plave i mokre, razbijene o stijene i hučimo zajedno s valovima, dok se skrivamo od svega. Ne zbog oskudice na horizontu što se prostire pred nama u dugo vrelo sutra.

Želimo ostati ovdje. Mirno sačekati i najduže ljeto i dozvoliti mu još jedan duboki zaron u zagubljene osmijehe. Želimo ostati na fotografijama turista, proputovati svijet kroz milion pogleda i otapati se u sladoledu. Grad miriše na sve nas. I uvijek je među nama dovoljno prostora za beskonačna snoviđenja. Kao svjetlo na koje će kapnuti mrak.

Još ne. Život je lijep.

Dok kuckamo kroz stihove, spuštamo se kao rijeka u svoje korito. Nosimo točkaste haljine. Pod zvjezdanim nebom tope se praline- u našim ustima. Na zidiću je sjetno i odraslo. Imamo sve osim prolaza u stare ulice.

Žene su često crvenokose, izmazane solju i kremama, piju se šalice kave. Događanja neznana. Njišu se grane agave na otoku vremena.

Došao je novi bend. Muškarci razvlače pozornicu. Sprema se nevera u žicama. Isprljali smo stopala, ali ih vrtimo visoko do oblaka.Smijemo se psećim njuškama u torbama.

Trg se rastvorio kao cvijet. Mi zujimo. Želimo usisati svijet. Imamo nemirno oko. Brod donosi darove na naše kopno.
U jednom trenutku je vijek. I mi i snovi i mrtvi među nama. Zaključani u sobama. Poklekli u borbama. Proteže se red do obala.

I lebdimo.

Sapunaste, spužvaste i vunene. Peludne i hunjave. Rasute i skupljene. Svijetlimo na tjemenu, izbjeglice u vremenu.

Dječak nosi ježince. Sunce ga je obojalo u crveno i zaspalo na kosi. Tražimo od njega ime. On nam prkosi i bježi na stijene. Klinci šetaju bosi, mrmljaju pjesme.

Želimo ostati ovdje. Do jutra se izmjenjuju statisti bez uloge, na odmoru – lipanj, srpanj, i kolovoz. Kao vlakovi iz ljubavne priče – odvoze čitavo biće.

Još jedno ljeto. Neka se ljuljuškaju lađe. Pod njima je bistro kad opuste tijelo. Biserno svijetlo.

Pečatiramo sebe na razglednice. Dvije- tri riječi. Vjerojatno odlazimo odavde. Imamo kupljeno putovanje i nedovršene tekstove o ljudima.

Ponekad kuhaju rajčice, izlovljavaju more i gledaju prema pučini. Mi nosimo torbe. Zrake ulaze kroz starčeva usta. On je gutač svjetlosti. Njegova žena čeka da se crkveno zvono oglasi. Promatrači popodneva. Klupe su ispunjene dupljama. Nema mjesta.

Pozdravljamo uvale. Za sat-dva, ispuhat će se kao balon i dati vjetar jedrima. Milovat će ih kao majka prigušenim svjetlima.

Mi moramo otići.

Brbljamo na stranim jezicima. Trajekt je položio svoja svezana bedra. Molimo goste da nam ne lome prste na ulazu . Usne su napukla lubenica.

Da nam bar netko zasvira neku poznatu ljetnu. Ili da je tišina. Da se srce ne gricka otkucajima. Pitamo se što napuštamo a da se neće vratiti. Želimo biti u miru i ako je moguće samo cvrčati. Inače gledamo u tuđe satove i pratimo približavanje drugoj obali.

To zna biti mučno. Jer je takvo odlaženje.

Uvijek nam doleti ptica. Čuvar mozaika. I nestane u kriku kao da prorokuje. Što čita sa našeg lica? Kome priča da usne…

Lipanj, srpanj i kolovoz u pijesku. To vragolasto ljetno doba. Kao pjegava djevojčica kradeš slatkiše.

Ostavljamo ti ukrštene stope kojima smo te hvatale. Ne želimo biti nostalgični niti ludi za tobom već samo umireni.

Lebdimo u dašku vjetra – moja duša i njena misao.