Piše: Kruno Čudina

Samo netko mora umrijeti. Netko koga znaš, makar i sasvim površno, ali si na neki način povezan s tom osobom. U kolovozu 2009. umrla je baka moje supruge. To je bilo dovoljno da prekine naše ljetovanje. Ne sjećam se više kako se žena zvala. Ne znam kako je izgledala niti čujem njezin glas. Majka joj je javila da je baka umrla. Onda smo oboje plakali, naizmjence, jedno kratko vrijeme i zajedno. Kasnije se Martina primirila, ja sam glumio da sam smiren, buljio sam u prazno zajedno s njom. Navečer smo i razgovarali. Pružio sam svojoj ženi krutu ruku pažnje. Znao sam koliko težak život je baka imala, kako je njezin muž jednoga jutra otišao na posao da se nikada više ne bi vratio, da se nikada više nije javio, kako je završio u Kanadi i tamo osnovao obitelj, što je njegov sin saznao tek toliko godina kasnije. Ostala je s dječakom i vinogradom, na brdovitom sjeveru, u kući izvan sela. Svejedno mi je Martina te večeri opet o tome pričala, nisam joj zamjerio, gadne životne činjenice ne zaslužuju biti prešućene u takvim bolnim trenucima. Inače bih je odmah prekinuo, ali i meni je pasalo malo slušati o surovoj stvarnosti. Pa smo još malo zaplakali, zajedno, u par navrata. Otišla je s otoka sljedećeg jutra, ja sam ostao. Sjeo sam na terasu i zapalio cigaretu. Konačno sam bio potpuno miran. Za dva dana putovat ću na sjever, na sprovod.

Tada se cesta pretvorila u prašnjavu ravnicu. Bageri su stajali sa strane, nestali su drugi automobili, prašnjava zemlja dizala se visoko u zrak, bilo je jako vruće. Vozio sam sporo. Samo da ne zakasnim na sprovod. Ta grbava cesta se napokon pretvorila u betonsku, zavojitu, pa sam opet vozio brzo. Pred malenom kućom, koja je predstavljala ulaz na groblje, okupilo se puno ljudi. Parkirao sam na travnjak prekoputa, stavio sunčane naočale i izišao iz auta. Brzim se korakom uputio prema ulazu. Martina je bila tamo, pored lijesa, s obitelji. Lijes su uskoro zatvorili. Svi oni su plakali. Nisam mogao, ne u tim trenucima, samo smo se pozdravili potvrdnim pomicanjem glava. Bio sam stranac na tom sprovodu. Ja nisam bio s njima. Nešto se onda pokrenulo, ljudi su me ugurali na groblje. Stajao sam u gomili. Pojavile su se žene u crnom i počele moliti.

”Zdravo, Marijo…”, u beskonačnim ponavljanjima. Snimao sam ih mobitelom, uskoro i sam počeo moliti, ponavljati za njima, i uvijek na kraju svake molitve taj amen, amen, amen. Još prije nekog vremena samo sam ih želio ušutkati, ne čuti, opsovati, a sada sam s njima, i cijelim grobljem, punim mrtvih i živih, kao u transu ponavljao tu pjesmu.

Kada je i svećenik konačno završio, a on i nije bio predug, krenuli smo se penjati uz brdo. Jedva sam disao, bilo je sparno, prevruće za smrt, ose su mi zujale oko glave, nisam skidao sunčane naočale, morao sam biti vojnik u civilu, tako sam odlučio, hodao sam uspravno.

Raka i svećenik bili su okruženi ljudima. Neka žena je izletila iz te gužve, došla ravno do mene i zagrlila me, zahvalila mi je što sam došao, plakala je, mogla je to biti i nečija teta. Rekao sam joj da mi je žao, čvrsto prihvatio njezin zagrljaj, skinuo sam i sunčane naočale na trenutak. Ona nije znala da ja nisam došao na sprovod baki. Došao sam samo na sprovod. Zasvirala je truba, predivna melodija negdje iz podnožja, mlada žena je stajala niže među grobovima i svirala. Baka nije umrla samo tako, od bolesti, to je laž! Njezin hod, taj hod mi se vrtio u mislima, pogrbljeni hod, mučan i pomiren. Zato je baka toga dana uzela staru kuburu i pucala si u želudac. Kada su njezini ušli u sobu, nitko nije vidio kuburu u njezinoj ruci, nitko nije vidio ranu. Samo staru, mrtvu ženu kako nepomično leži na krevetu. Osjetio sam divljenje prema staroj baki, prema tome što je učinila. Poštovanje prema njezinoj odluci.

Uskim puteljkom, u koloni, vukli smo se prema grobu. Baciti grumen zemlje u raku, na lijes. Djeca su skakutala oko kolone. Uzeo sam komad zemlje i bacio ga na lijes. Ovi iza mene su se naguravali. Salutirao sam kratko ispred groba i onda se maknuo. Odšetao sam brzim korakom nizbrdo, sjeo u auto. Pitao sam se kome smo svi mi uopće došli na sprovod. Martina je došla prilično brzo, odvezli smo se dalje. Preskočit ću misu zadušnicu. Jer mi ni dan danas nije jasno za koga je održana. Tako da smo uskoro sjedili u lokalnoj gostionici. Jelo se i pilo. Svi su nešto međusobno razgovarali, žamor je bio nesnosan. Popio sam vode. Spustio sam glavu, pogledao ulijevo. Tamo prekoputa, uza zid, na jednoj strani stola za dvoje stajala je krigla puna pive. Tamo gdje ju je baka uvijek ispijala. Nitko nije sjedio na stolcu.