Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Claire Basler

Još prije nekoliko godina odgovorila bih potvrdno i bez razmišljanja.

Rekla bih, kad-tad, ali sasvim sigurno vaga se izjednači i sve dođe na svoje mjesto. Što sam starija vidim da je život tako razbarušen i nepredvidljiv pa s pravdom ne treba baš previše računati, iako je ljudskoj je prirodi nada da će nepravde biti kažnjene, a dobro nagrađeno, ako ne ranije, onda barem obećanim rajem s druge strane.

Što me iza „onih vrata“ čeka zaista ne znam, ali ne vjerujem u nebesku vatru koja prži grešnike. Vjerujem da svojim paklom i svojom rajem čovjek korača na zemlji i da su sve naše prilike ovdje i sada.

Za dobro i zlo, za ljubav, oprost i iskupljenje.

Djelovati unutar tolikih ljudskih ograničenja izazov je, i neizvjesnost.

Čovjek često postupi u najboljoj namjeri, pa ispadne drugačije. Zaboravi što nije trebalo zaboraviti, a dugo pamti što je trebalo izbrisati, uspoređuje i prosuđuje, a tihi glas srca prečesto je ugušen glasom razuma.

Lutamo slijepim ulicama i pokušavamo pošto poto imenovati i objasniti stvari koje se objasniti ne mogu, umjesto da ih jednostavno živimo.

Ne znam kad sam prestala vjerovati da se dobro uvijek vrati dobrim, ali sam i dalje čvrsto uvjerena da su dobrota i ljubav jedini ispravan put, i jedini vrijedan da se njime korača.

Dobri ljudi nisu jako česta pojava, ali ima ih srećom, i više nego što bi se moglo pomisliti. Svoju prirodu žive tiho, i djeluju bez velikog filozofiranja o smislu, ravnoteži i pravdi. Dobar čovjek osjeća potrebu drugog ljudskog bića, i pruža ruku, ali ne trguje, i ne razmišlja hoće li mu se i s koje strane vratiti dobro koje je učinio. Postupa onako kako ga njegova priroda vodi, jedino kako zna i može.

Kako god se to vratilo, ako je uopće važno da se ikako vrati.