”Do you hear the tyranny blowing?
I look upon this bless as a stranger
I’m addicted to my despair
Do you hear the tyranny blowing?”

(Forough Farrokhzād, iranska pjesnikinja i filmska redateljica.)

PIše: Kruno Čudina
Slikovnost: Zagrebački grafiti

Napisao sam ovaj tekst (koji možete pročitati odmah dolje ispod ovog uvoda) 29. kolovoza 2012. godine, koja mi se u ovim trenucima iščekivanja početka doba potpune i službene tiranije čini poput slatkog sjećanja. Poput osjećaja kada je krumpir već oguljen i spreman za kuhanje, pečenje, prženje? Pržili smo se dugo, sada smo sprženi, još samo koji dan. Vrelo tada, vrelo sada. I, čujete li tiraniju? Kako puše? Kako je citirana pjesnikinja čula dok je snimala film u koloniji lepre? Učinilo mi se tada da moramo kapitulirati, kapitulirati kao ljudska bića, a sada je do toga i došlo – kapitulirali smo. I dok je tiranija puhala poput najjače bure, usred zadnjeg ljeta, ovako sam pisao:

Prije nekoliko mjeseci čuo sam jednu mladu djevojku kako ispred trgovine u Rijeci govori svojoj prijateljici: ”Wir müssen kapitulieren.” Otkud njoj jedna takva izjava, s tim ogromnim ruksakom na leđima, vjerojatno na putu južnije, prema željenom odmoru, otoku, zabavi? Pred kime ili čime bi to one morale kapitulirati, predati se ljepotama Jadrana, jadranskih galebova i medvjedica, uživanju na pustim otocima ili među ljudskim tijelima na zakrčenim plažama i bazenima za zabavu na smrt, o kakvoj to ona kapitulaciji govori? Onda sam pomislio kako sam sigurno krivo čuo. Onda sam se uvjerio kako je rekla upravo to. I kako uopće nije bitno zašto je rekla upravo to, a još manje čemu se to moraju predati, kojoj milosti ili nemilosti koje i kakve situacije. Jer ta mlada djevojka je, svjesno ili manje svjesno izrekla rečenicu koja je bit, konstanta i cilj sadašnjeg, a time i budućeg, stanja države Hrvatske. Njezinog identiteta, autonomije, slobode – njezinog opstanka. Moramo kapitulirati! Kapitulacija, to je ono što bankarski lihvari i kvarni političari kvarnog doba čekaju i na čemu danonoćno rade.

Napad na Hrvatsku je odavno počeo i traje i u ovim trenucima. A ta agresija je agresija na hrvatski narod. Na veliku većinu Hrvata. To je sadašnje stanje. U njemu je većina Hrvata već poražena, nekolicina još jedva ustraje u borbi, dok manjina koja podupire plan lihvarsko-bankarsko-političkih izdajica podlo drži svoje pozicije. Dakle, Hrvati su suočeni s teškim porazom, koji uskoro mora završiti totalnom kapitulacijom, što će reći – prekidanjem svake borbe i predajom na milost i nemilost pobjedniku. Pobjednik, nakon prekida svih borbi i gubitka svih ljudskih moći i prava, biti će ”pet prijatelja Hrvata” (znači bankari, nekolicina velikih kapitalista i njihovih ‘rođaka’ samoprozvanih političara) u savezu sa tehnokratskim vladarima nekoliko najmoćnijih država Europe; o EU uistinu je neukusno uopće više govoriti, ne pošto znamo kako je ista tek paravan za sporazum (čitajmo kapitulaciju) o bezuvjetnoj predaji svih država Europe pred nekolicinom najmoćnijih. Jednako kao i potpuna kapitulacija većine ljudi koji čine narode Europe pred ekonomskom, birokratskom, tehnokratskom (pa i vojno-policijskom, čemu sve više svjedočimo) supremacijom manjine dobro potkovane izkamatarenim i ukradenim kapitalom i dobro osiguranih vjernošću kolaboracionista koje imaju u političarima raznih država.

Dakle, ”hrvatskih pet prijatelja” ratuje protiv vlastitog naroda, i čini to uspješno već skoro dvadeset godina. Mogao bi se netko zapitati kako je uopće onda moguće da taj neravnopravni sukob traje toliko dugo, pogotovo ako se uzme u obzir jasna činjenica da su svi hrvatski političari u suvremenoj Hrvatskoj surađivali i radili na projektu propasti hrvatskog naroda sa spomenutim europskim pljačkašima? Odgovor je jednostavan: da bi uspjeli dovesti Hrvatsku i njezin narod do potpune kapitulacije, morali su djelovati pažljivo i što manje očito u svojim namjerama, služeći se pritom razlikama u mišljenjima i uvjerenjima među samim Hrvatima, da bi se Hrvati imali čime okupirati dok ovi provode takozvanu europeizaciju. Odnosno, niti jedna dosadašnja, uključujući i sadašnju vlast, nije možda s namjerom nastavljala borbu protiv vlastitog naroda, nego je jednostavno slijedila vlastite nagone za svojim preživljavanjem, što će nas dovesti do toga da je svaki pojedinac služio jedino i samo sebi i svojih ”pet prijatelja”, usput dobro znajući da može opstati jedino ako slijedi upute moćnih ‘briselaca’, ‘europejaca-lihvara’, bankara, zapravo moćnih ”europskih pet prijatelja”.

Znači da je ”europskih pet prijatelja”, u koje pripadaju i ”hrvatskih pet prijatelja” cijelo ovo vrijeme provodilo jedan specifičan rat prema narodima kao većini u većini europskih država, a to je rat u kojem kapitulacija nastupa i prije završetka rata; ona, doduše, nastupa postepeno, ali u stalnoj gradaciji prema totalnoj kapitulaciji, a tu i takvu upravo pognutih glava dočekujemo. Kada će ista i nastupiti – mi to ne možemo znati. Ali možemo znati da smo kapitulanti. ”Pet prijatelja” (sad već znamo iz kojih sektora dolaze, koje su im društvene fukcije i sve ostalo) su nas učinili kapitulantima. Ljudima koji odstupaju pred teškoćama, koji su nesposobni i malodušni u samostalnom svladavanju ikakvih prepreka, koji više niti ne znaju što im je točan cilj, niti kamo to zapravo idu. Učinili su nas takvima, ili smo se sami učinili, uistinu nemam sud u tom pogledu, konstantnom propagandom kako će EU, Europa, ”europski prijatelji” to učiniti umjesto nas. Što? Sve. Dati nam financije, sigurnost, blagostanje. Svi znamo što se dogodilo u međuvremenu i u kojoj mjeri je uništena ova zemlja, to nas je posve dotuklo i učvrstilo nas u poziciji kapitulanata. No, to su bila vremena postepenog kapituliranja sve većih i brojnijih kapitulanata. Sada još mora uslijediti potpuna kapitulacija, koja podrazumijeva predaju svega i pred svima koji sve traže, uključujući izabrane nam vlastodršce.

Ovaj narod se priprema za totalnu kapitulaciju već godinama, mandatima, takozvanim izborima, obećanjima, prividnim sukobima moćnih i stranački, kao i svjetonazorski nepomirljivih, a pripremaju ga ”pet hrvatskih prijatelja” i sada su ga doveli na rub propasti. Ti isti ”prijatelji” pričaju o budućim ulaganjima, o budućim radnim mjestima, o spašavanju tvornica putem raznih privatizacija, no sve je to točno u duhu i djelu onih koji su im i nadređeni, i sve može dovesti još jedino do potpunog odvajanja Hrvata (osim tih ”pet Hrvata”, jasno) od njihove zemlje, u doslovnom, prenesenom i još doslovnijem smislu – kao odvajanja od zemlje u kojoj žive, a nemaju ništa s njom, od nje, a kamoli na njoj. A ovih naših ”pet hrvatskih prijatelja”, oni ostaju ipak malo iznad kategorije kapitulanata, i tako će biti sve dok je kapitulacija hrvatskog naroda, ove tu većine bez ”tih prijatelja”, njihov izlaz, njihovo blagostanje, njihova izdajnička pobjeda. Koja se počela provoditi u djelo istog trenutka kada su shvatili da većini naroda i nema spasa pred moćnih ”europskih pet prijatelja”; ”američku prijateljicu noći” možemo i izostaviti ovaj put, njezina rabota i cilj odavno su jasni.

No, postavlja se pitanje jesmo li uistinu postali kapitulanti u tolikoj mjeri da i dalje slušamo i jedemo i vjerujemo pričama o izlascima iz kriza, o boljitku koji dolazi, o ‘kriznoj’, ali neizbježnoj i željenoj EU, tj. fantomima uništenja većine koja se krije iza njezinih paravana, da slušamo o pomoći koja će doći za nekoliko godina, već!, samo da oni iziđu iz krize za nekoliko godina, jer onda smo na magarcu, da slušamo i ustrašeno sjedimo pred svim teškoćama, dok vlastodršci, kako sami ističu, hrabro i neumorno rade po sedamnaest sati dnevno? Ili u ovoj zemlji postoji više grupica od po ”pet prijatelja”, koji također željno isčekuju potpunu kapitulaciju države Hrvatske, koja će nastaviti postojati, ali samo kao riječ na papiru, riječ koja prekriva zločin počinjen i činjen i koji se želi privesti kraju, i kojim se želi riješiti (ili iskorištavati iskoristive, ako ih bude) cijele te većine naroda, tih Hrvata koji jedini i jesu država? Ako je tako, onda nema više nikakvih izgleda: – Moramo kapitulirati!