Piše: Marijan Grakalić
Fotografija: Sanja Šantak

Dolazeći iz jednog drugog prostora zapletena u razrješenju svojih vlastitih vidova i njihovih nestvarnih relacija u galeriju Ulupuha u Tkalčićevu 14. ideja izložbe o izložbama koje se nikada nisu dogodile autorice Sanje Šantak (a na kojoj osim nje izlažu i Sanja Bachrach Krištofić, Toni Franović, Ivan Marušić Klif, Melita Kraus, Sonja Leboš, Darius Peroš i prijatelji, David Peroš Bonnot, Sanja Pribić i Jasenka Vukelić), pretvorila se u realnost. Eklektična različitost izloženih radova i medija tek je simpatična varka poruke o situaciji umjetnika predanoga ne-događanju umjetnosti što naravno ne znači da nje nema.

Stvarajući ovu izložbu Sanja Šantak prvenstveno se dotiče problema prirode umjetničkog događaja u post-konceptualnom kontekstu pa je zato ovdje sve višeznačno. Tako sam događaj ujedno ne pretpostavlja tek djelovanje već i sudjelovanje, a ono pak provocira dijalog između publike i autora. Zatim je tu unutarnji monolog koji pričama autora tiskanih u katalogu izložbe postaje vanjskim i ispovjednim artefaktom, obznanjenom intimom što veže umjetnost uz životne i nepredvidive činjenice iskustva. Na kraju tu su i sama djela što su pronašla put da to budu prestaju biti ”nevidljiva” i ili ”nepoznata” zbog prijašnjih ”grijeha” odgode, propusta ili nemilosti, pa se sada vračaju u svijet i pred pogled kao ”nova” odnosno ona ”otkrivena”.

Jedinstvenost i jednostavnost cijelog postupka, zanimljiv i raznovrstan sadržaj, ukidanje krize vremena koja je ovom izložbom što nadomješta one koje se nisu dogodile učinila da to bude barem esencijalno bitno, pionirska je za naše prilike i tim vrjednija. Tim se pokazuje da se umjetnost po svojoj prirodi vraća sa svake stranputice natrag, te da kada izgleda da je dosegla točku s kojeg više nema povratka razlomak uštogljenih koncepata ipak omogućuje da se ne izgubi već ostane dostupnom za estetsko i mentalno uživanje.