Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Christian Shloe

Volim letjeti, i to mi je stanje nekako prirođeno, kao što mi je prirođeno i to da sam u svakom svom letu uvijek svjesna zemlje. Ne mogu drugačije, strano mi je maštanje koje na neki način nije povezano sa stvarnošću, kao što su mi strane životne filozofije koje su jednostrane, i dobro zvuče na papiru, ali ih život ne podržava.

Svoju ravnotežu i mjesto u svijetu svatko pronalazi sam, čovjek može biti cjelovit tek kad je pomiren sa svim svojim dobrim i lošim stranama.

Što je unutra, to je i vani, a most koji vodi prema drugim ljudima mjesto je vječitog balansa, vjetrometina na kojoj se otvoreno i hrabro sluša, gleda, uči, mijenja, prihvaća i pohvala i kritika, jer možda kritika o meni govori više od pohvale?

Čujem li samo ono što mi laska i podržava ego u velikoj sam opasnosti da zaglavim u iluziji vlastite posebnosti i očekivanja da mi život nešto duguje, da mi pripada više i bolje od onoga što imam. Iz toga slijedi nezadovoljstvo koje često uništi sve slatke i dobre sitnice od kojih se sastoji životna svakodnevica, ali ih čovjek u napetom očekivanju nečeg većeg i boljeg jednostavno ne vidi.

Zato sanjam ostvarivo, ne bježim od sebe, svoja sam među drugim ljudima i znam da su za slobodu i ljepotu leta važni stabilni temelji.

Gledano tako mogu svoj život voljeti čak i ako ne razumijem zašto nisam dobila više.

Jer ono što ima i što jest razumnom je čovjeku dovoljno i za let zemljom, i za hodanje oblacima. Kad se to jednom shvati, sve ostalo dolazi samo.