Piše: Marijan Grakalić
Fotografija: Mio Vesović

Ulazeći u Europu nikako se ne mogu oteti dojmu da ona nikada nije ni bila dalje. Naša sakata i osiromašena domovina baca ljude svakodnevno ne na sto muka već na ulicu, proizvodi bijedu, ludilo i bolesti, a djecu navodi da smatraju normalnim što odrastaju u sumraku životnih vrijednosti. Jadno je kada svakodnevne političke prilike lupe u dno pa se onda jasno čuje ona čista praznina koja inače manje primijetno počiva u glavama naših političkih prvaka. Da tome nije tako, da ima barem minimalne kulture, odgovornosti i pameti, eh, ne bi tada bio potreban taj deus ex machina koji se predstavlja kao rješenje ne samo svih problema već i ostvarenje tisućljetnih povijesnih težnji, a zaobilaze se petronificirane društvene nejednakosti, socijalne nepravde kao i ona šutljiva većina građana koja crkava uz nedostatne nadnice, posjećujući kontejnere i trpeći izrabljivanje.

Umjesto da se bave pitanjem kruha i rada fireri naših nemilih političkih partija bave se, kao i uvijek, sami sobom i svojim perspektivama. Tako je to u Europi, smjelo tvrde smiješeći se i pokazujući umjetne zube, mucajući ponekad i na engleskom i tvrdeći kako je za sve kriva zloglasna Udba koja je kakti stvorila Hrvatsku pa sada svi moramo biti sretni kaj su oni tu, kaj su oni ta Europa kaj bu to popravila. Ma vidi! A udruge branitelja šute (mora da su i oni svi udbaši), šute i one čuvene Radićeve guske, na gaču više jer su ljetni dani pa se magle ne vide. Ali vidi se posve jasno da mi nismo nikakva Europa, mi smo i dalje onaj odvratni i sjebani hrvatski jal kaj je oduvijek neosporni politički izraz nacionalne politike.

Umrli su svi naši simboli. Odavno više ne sja Titova zvijezda nit krvari Tuđmanova šahovnica. Idealisti, iako je i tu mnogo zamjerki, oni su povijest koja se sada kad je prilika ili potreba rovari da se kosturi preslože, da im se ne da mira i da bi nasljednici stekli a ne stvorili. Vampiri su kod nas oduvijek u službi vlasti, tajne policije, mučkih ubojstava i žudnje da se zgrabi vlast, da se bude, da se ima i da se odredi što je istina a što smrt. Ostalo je protivno. Kakva Europa!

Bezobzirno i bolesno svi mi postajemo taocima misaonih i kulturoloških ograničenja naših političara i medija kojima vladaju, njihove pohlepe i političkog kriminala, siti njihovih govana i užasnuti neredovitom probavom. No, moguće je i drugačije. Europski. Tako da se predloži Europskoj komisiji da se provede lustracija za sve naše političare od 1990 do 2010., kako bi isti objasnili ne samo od kuda im posjedi i bogatstvo već i odgovarali za propuste i promašaje. Dok narod skapava, a pravde ne bude, daleko nam je ta Europa.