Piše: Edita Glavurtić
Fotografija: Ognjen Karabegović

Nikada nisam voljela granice, a nebrojeno puno puta morala sam ih prelaziti vozeći se autobusom, vlakom, automobilom, danju i usred noći, ljeti i zimi.

I kad bih se našla s druge strane crte, bilo mi je jasno da ljude razlikuje jezik, vjeroispovijest ili državno uređenje, ali da u važnim stvarima razlike nema.

Ljudi su svugdje na jednak način sretni ili nesretni, osamljeni ili zabrinuti, i baš u svemu bitnome isti.

Kad se sinoć glavnim zagrebačkim trgom razlila „Lijepa naša“ osjećaj je bio tako uznosit da su mi krenule suze. I zato ću riskirati da me nazovete sentimentalnom, staromodnom budalom i javno reći da me njeni zvuci svaki put ponesu i dotaknu jedno čudno mjesto u meni.

Valjda zato jer druge himne nemam, neka sila jača od mene prisili me da ustanem baš u svakoj prilici kad se ona svira, pa i onda kad sam prije prijenosa nogometne utakmice u prepunom kafiću jedina koja stoji… baš me briga!

Nije to neki nacionalni zanos, svatko tko me poznaje ili čita moje priče zna da sam jako daleko od toga, ali Runjaninova glazba povezuje me sa svim onim što jednog čovjeka objašnjava i određuje, a to su korijeni.

U trenu nestane sve sporedno; i korumpirani političari, tajkuni lopovi, neofašisti i hučkači… ostane samo ona osobita nijansa mora moje uvale u Maslinici, okus kiselog mlijeka i kukuruznog kruha, vjetar u krošnji jedne lipe, onih nekoliko osamljenih grobova rasutih od Dalmacije do Moslavine, i strpljiva zemlja u kojoj ću se i ja jednom smiriti.

Možemo o cijelom spektaklu sinoć misliti ovo i ono, da je neumjestan, da je nepotrebno razbacivanje, ali uspio je pokazati dio naše prebogate baštine i raznolikosti, i meni je taj doživljaj bio veličanstven! Hvarski pjevači, Slavonske ljelje, Međimurci, Istrijani, samo mali dio, a još deset puta više onog što nije stalo u priču o ljepoti i tradiciji, običajima i umjetnosti, a srce mi je ispunilo ponosom i dragošću.

I zato se vraćam na granice s početka priče. Neće ih više biti u stvarnosti, ali se bojim da će one u našim glavama i ostati i opstati, jer smo navikli živjeti u zagradama iscrtanima prema ostatku svijeta, i prema samima sebi.

Mi – purgeri i blitvari, torcidaši i bojsi, plavi i crveni.

Mi, tko god da smo, uvijek bolji u odnosu na one druge!

Nepovjerljivi, duhovno zatvoreni, puni predrasuda, prekritični prema svemu.

Ili je to oprez stvoren stoljetnim iskustvom?

Sve je stvar interpretacije, pa se može promatrati i ovako i onako.

U svakom slučaju, meni je brisanja granica drago, jer smatram da gore od ovog kako je trenutno, ne može biti. Jer smatram da je bolje gledati u sutra, nego u jučer. I jer ne želim biti ni bolja, ni gora, želim priliku u kojoj ću biti, među drugim ljudima – ravnopravna i jednaka.