Piše: Kruno Čudina

Napisao sam ovaj tekst 07.01.2013. U kuhinji. Nakon što sam pojeo dva kuhana krumpira.

U svakom slučaju – radi se o novome. Uvijek je novo i uvijek je svojevrsni početak. Ako i nije konkretiziran u kakvoj radnji ili djelovanju, mi ljudi ćemo mu naći prigodan datum, vremensku točku u kojoj početak počinje. Kao što sam napisao i na početku pisanja ovdje – početak je najteži. Tako barem kažu ljudi. No, većinom se radi tek o nastavljanju svih onih radnji i djelovanja koja smo već prakticirali. Što će reći da skrivamo vlastite stagnacije iza računanja vremena i postavljanja istoga ispred svega onoga što činimo u i s našim životima. Kao što je primjer i s novim godinama, novim tjednima, danima, svim tim vremenskim trenucima koje unaprijed obilježimo kao one u kojima će nastupiti neka promjena, neki novi početak jednog drugačijeg, boljeg bivanja i djelovanja u ovome svijetu. Boljem po nas, kao i po druge, uz malo sreće. Odredimo, ubilježimo tu vremensku točku, a da pritom nikad ne definiramo te dvije kategorije. Točnije, da niti približno ne znamo  što će ti počeci i promjene podrazumijevati. Koji su uopće uvjeti, kao i mogućnosti njihovog ispunjenja. Glavno da od sutra sve mijenjam, da krećem iznova, da opet počinjem. Sve je uvijek novo, to je težnja koju želimo očuvati u nama.

I u redu, u neku ruku je to i neizbježno, uvjetovano nam je našom vlastitom prirodom, onom kojoj je nužno neprekidno ‘stvaranje’, koje li već vrste, kojoj je nužan makar privid da nećemo do kraja ispuniti vlastite čežnje, jer to ispunjenje bi nas ostavilo u ništavilu, stavilo bi nas u poziciju u kojoj je apsolutno sve dovršeno, te nam ne ostaje više razloga za biti ovdje. A to, dakako, pod svaku cijenu treba izbjeći. Sačuvati razloge za život. Uvijek iznova nalaziti nove. Makar i samo obećavati nastavak te potražnje samima sebi, putem spomenutih vremenskih odrednica, na bilo koji način. Jer mi jesmo. Dok jesmo. Oni koji kažu da nisu, a jesu – oni navode neistinite tvrdnje. Takva vrsta negacije ne može potpasti niti pod metaforu, jer se u ovom slučaju radi o ishitrenoj negaciji same stvarnosti. Nepotrebnoj u vremenu ne-mišljenja i izostanka osjećanja, generalno govoreći, u smislu situacije vremena koja inzistira na uklanjanju tih ljudskih moći, a time i potencijalnih djelovanja. U situaciji vremena koja zagovara svaki izostanak emocije, mišljenja i djelovanja, priklanjajući se nametnutoj anti-ideji kako navedene odlike ljudskog bića mogu jedino smetati uspjehu pojedinca u krutom, racionalnom, u(ne)ređenom svijetu.

Tu dolazimo do jedne pojave. Ime joj je neokanibalizam. Pošto je opet sve novo, već i u samoj rečenici prije ove, a što se sada želi potvrditi u ovoj, nužno je blago pojašnjenje što bi to neokanibalizam bio (neo se ovdje koristi u smislu da ga se razlikuje od ‘starog’ kanibalizma, a ne da ga se označi kao nešto novo; a i zgodno zvuči taj neo). O kanibalizmu i raznim vrstama i tumačenjima istoga znamo već sve. Neka to bude pretpostavka u koju nećemo polagati sumnje. Ljudožderstvo, ljudožder, na to ćemo svesti ljudski kanibalizam. I dodati, reda radi, iako već znamo, da ta praksa podrazumijeva jedenje mesa i iznutrica ljudi od strane drugih ljudi. Može i obratno. To je to što se tiče znanog nam ljudskog kanibalizma. Sada dolazimo do neokanibalizma, koji je sveprisutan u današnjem vremenu. Tu se jedenje ljudi od strane drugih ljudi odnosi na jedenje njihovih emocija, razmišljanja, pa da kažemo i njihovog duha, ako baš hoćemo – na jedenje duša. Pa koliko već mistično to zvučalo, s negativnim prizvukom, to je jasno. Dakle – ista vrsta jede istu vrstu. Bitno je i napomenuti kako je ovaj novi kanibalizam ne samo puno rasprostanjeniji, neokanibalizam je sveprisutan i izravna je posljedica nametnutih (bez)vrijednosti svijeta u kojem u isto vrijeme jedemo druge i bivamo jedeni od drugih. Posljedica toga metaforičkog kanibalizma, ali koji itekako i doslovno izjeda ljudsko meso, pa je u jednom trenutku prisiljen izići i iz metafore, posljedica je svijet u kojem će se puno ljudi nahraniti drugim ljudima, no tek da bi na kraju ostali gladni.

Ako se uozbiljimo, iako smo posve ozbiljni, ali ipak, reći ćemo kako će kroz taj proces neokanibalizma ostati itekako dovoljno mesa za, ako ništa drugo, onaj dobri, stari ljudski kanibalizam. Za koji smo već rekli da i nije bio neka jako rasprostranjena rabota u ljudskoj povijesti. Za razliku od ovoga neokanibalizma, ovoga u kojemu ljudi jedni drugima jedu emocije, jedu pokušaje mišljenja vlastitom glavom, jedu duše, a sve s ciljem da učine drugog čovjeka nemoćnom lutkom kojom je onda lako upravljati, odnosno iskoristiti istu u svoju korist. Primjera je puno. Neoliberalizam, imperijalizam, neokolonijalizam, totalni kapitalizam, svi ti izmi, sada već tako očiti i razotkriven u svojim manama, jasni u nedostacima, svi ti izmi nisu ništa nego neokanibalizam. Oni su ga stvorili, oni su ga podvalili ljudima, tako da ljudi požderu jedni druge. A oni, koji su se koristili i koriste se tom metodom kontrole i uništenja ljudi, oni su, predmnijevamo, također ljudi. No, oni to čine i jedni drugima, te elite koje žele vladati većinom ljudi na način da ih svedu na otupjelu, bezosjećajnu, izgubljenu masu živih robota, masu funkcija i uloga koje moraju odigrati u njihovom psihopatskom svijetu. No, kao što smo bezobrazno zaključili na samom početku početka ovog teksta/početka, uvijek je novo. Kada i nije. Što je, dakle, novo? Ništa zapravo. Nepotrebno je čak govoriti o neokanibalizmu. Čovjek je kanibal, oduvijek je bio. U doslovnom i prenesenom značenju. Jedina je razlika, tako sitna, u tome jede li tko misli, emocije i duh drugog čovjeka ili se zadovoljava mesom. Ali bez brige, na kraju se dođe i do kostiju, oglođe se i njih. I kosti jedine i ostanu. I to je to. Dobar tek.