Piše: Željko Mužević
Fotografija: Mio Vesović

Danas sam skoknuo iz Europe malo do Balkana. Po cigare. Lako izaša iz Europe, al nešto teže uš’o na Balkan. Podulja kolona, al odjednom proradilo i brzo se raščistilo.

Na Balkanu sam sa Stipom od Malene, kojeg sam poveo da vidi kako se živi na Balkanu, smazao ćevape kod Aljka uz Nektar pivo, kupio cigare i krenuo niz ulicu. Kad odjednom neki tip trči i viče: Bolan Željo, stani! Tko je, neblaka mu? Ne poznam ga.

Momak, onako malo rabijatan viče: Ne poznaš me? Ajd na piće da ti objasnim. Kada smo sjeli za astal on će meni. Ja sam Simeon Ćerić. Kuglač bolan. Pisao si o meni.

– Kada je to bilo, bolan jarane?
– Uh, bolan… Ima, ma ima 20 godina.

Riječ po riječ, film se počeo odmotavati. Simo, kuglač brodskog Radničkog, zagrebačke Grmoščice…
Jedan od najboljih kuglača ondašnje Juge.

E,jebemti ljudidno, baš mi je drago što sam te vidio. A ovaj s tobom je Stipa od rode Malene i Klepetana. Zar ne?
– Stipa trepće očima:
– Ah, što je slava. Ni na Balkan ne možeš otić inkognito – mrmlja.
I tako, riječ po riječ dođosmo do Stanka koji je umro, pa do Pere Bačića i njegove kćeri Mare s kojima je Simo susjed -komšija.

– Ma, pozdravit ću ih, bit će im drago – galami Simeon plješćući me po leđima.

Na povratku s Balkana dolazimo pred Europu al, nikako uć’ u nju. Neki terminali se pokvarili. No, ubrzo nas puste nazad u Europu s mojih 9 kutija (a ne šteka) cigara.

Iza nas ostaje duga kolona kamiona.