Piše: Ines Sabalić

Na Sveučilištu u Freiburgu, na odjelu filozofije, na prozoru kabineta Martina Heideggera, pokušavam se uživiti u to što je on mogao osjećati dok je, iz svoje pozicije rektora, filozofa, profesora, gledao savršenu, ljupku vedutu ovoga njemačkog gradića, a do lica mu je, kao i meni sada, dolazio mirišljav, blagi povjetarac s Rajne pomiješan s tamnozelenim, punim mirisom šume koja se spušta sa Schwarzwalda. Sve što bi Heidegger vidio, to je kao obrazovan Nijemac poznavao opširno, detaljno i temeljito. Takvu je Nijemcu valjda bilo je nemoguće osjetiti dašak s Rajne a da istodobno cijelo njegovo biće ne zna sve o legendi Niebelunga, zlatu Rajne i germanskim herojima.

Kako je mladenačka, studentska opčinjenost njegovim tekstovima nestala, a snaga riječi što uvlače kao u riječni vrtlog oslabjela, dok gledam tu istu divotu kroz njegov vlastiti prozor, jasno mi se otvorilo da je Heidegger bio žrtva ideološkog, političkog i estetskog kiča. To je za nasmiješiti se. Ubavi prizor krasnog mjesta, njemački red i duh, njemačka Kultur, iluzija, dah Rajne, poezija germanskih heroja, zanijele su ga i zavrtile u malograđanštini i kiču.

Godine 1945. saveznička okupacijska uprava ušla je na fakultet u Freiburgu i u sklopu procesa denacifikacije pozvala rektora da se izjasni o svom ranompristupanju Nacionalsocijalističkoj partiji, 1933., i članstvu do svibnja 1945., svojoj rektorskoj besjedi koja je floskulama velikih riječi skriveno slavila Hitlera i uopće, o prirodi svog djelovanja. Presuda je bila fer, zabranjena su mu predavanja i političko djelovanje, ali se velikom profesoru, koji je na intelektualnu elitu Europe izvršio golemi utjecaj, ništa nije dogodilo. Čak nije bio ni osramoćen.

Doktor Heidegger povukao se u psihološki narcističke, ali filozofski plodonosne duge šetnje po Schwarzwaldu. Premda je duboko mislio, o svom angažmanu u periodu nacizma čak nije ni 1966. rekao ništa pametno. Odvojen od života, Heidegger je propustio da vidi modernitet na djelu, stvaranje Europe.

Poslije poraza i do 1949. Njemačka je bila podijeljena u četiri okupacijske zone. Dio Baden-Württemberga, gdje je i Freiburg, držali su Francuzi.

Titova ponuda, dana preko Andrije Hebranga, da i Jugoslavija dobije dio Njemačke na okupacionu upravu, s time da je Tito sigurno imao više ratnih zasluga od De Gaullea, bila je odbijena – Njemačku su dijelile i njom upravljale isključivo nacije prvog reda. Francuska se, iako nije imala vojnih zasluga u II. svjetskom ratu, ugurala naknadno, jer je general De Gaulle uvjerljivo i logično prezentirao da će Francuska u poslijeratnoj Europi imati ključnu ulogu.

Organizacija okupacijskih zona bila je više-manje šlampava, ali Francuzi su okupaciju shvatili odgovorno, bili su detaljniji u organizaciji i ciljevima, stvorili su standarde oko toga što je denacifikacija, i provodili su što je trebalo, u svom sektoru, činovnički odgovorno. Jedino što su Amerikanci ozbiljno poduzeli bilo je osnivanje Nirnberškog suda. Procesi su trajali od kraja studenoga 1945. do 1. listopada 1946., a osuđena su 23 visoka nacista.

Nirnberški tribunal bio je najavljen još 1943., kad su Amerikanci, Sovjeti i Britanci potpisali deklaraciju u kojoj su “ozbiljno upozorili” Nijemce da će im se suditi za okrutnosti u ratu. Sličan prosede poslije se primijenio i prema ratovima u bivšoj Jugoslaviji, najprije najavom tribunala prilikom dogovora u Daytonu, što pokazuje i kako je Europa traumatično 90-ih doživljavala ratove na Balkanu te daje naslutiti zašto je za nju priključenje zemalja bivše Jugoslavije vrlo kontroverzno.

Nekih dvjesto kilometara od Freiburga savezna zemlja Baden-Württemberg graniči sa Saarlandom. Saar, kako se tada zvao, 1946. bio je izuzet iz okupacijske zone i dan Francuskoj kao protektorat.

“Amerika smatra da ne može odbiti Saar Francuzima, koji su u toku 70 godina bili tri puta izloženi agresiji Nijemaca”, rekao je jedan od američkih upravitelja.

Ta tri rata, francusko-pruski (ne posebno krvav i ne osobito dug), te Prvi i Drugi, vodili su se oko resursa, ideologije i oko granice. Ukupan broj mrtvih bio je trostruko veći na francuskoj strani.

Protektorat nad Saarom trebao je trajati 50 godina, a uspostavljen je pošto je stanovništvo optiralo za ekonomsku uniju s Francuskom. U Saarlandu su Francuzi imali otvorene ruke da vide što se to dade napraviti s Nijemcima. Prvo se pristupilo denacifikaciji.

Denacifikacija se u Saarlandu tumačila kao degermanizacija. Prvo, Francuzi su se zalagali da fakulteti i škole posve promijene svoj kulturni kod. Dok su nezadovoljni i prestrašeni Nijemci još mogli napuštati istok Njemačke, Francuzi su ih pozivali, primjerice sveučilišne profesore, u Saar, gdje su osnovali sveučilište, ali i u Baden-Württemberg, kako bi demontirali kulturnu tradiciju, duh koji je, smatrali su, u svom kodu imao nešto što Nijemce vodi ekspanzionizmu. Francuzi su željeli razbiti ideološki ćup u kojem je sadržana njemačka Kultur i smatrali su da bi bilo najbolje da taj kod zamijene francuskom civilisation. Velika je razlika je između ta dva pogleda na svijet ili opisa društva. Kultura u njemačkom smislu, herderovskom, jest zajedničko osjećanje i svijest zajednice, koja, stremi boljem i višem, perfekciji. Francuska civilisation potječe iz posve drugačijeg izvora, iz prosvjetiteljstva, to je, pojednostavljeno rečeno, društvo.

Rudarski Saar zanimljiv je zato što je Versajskim mirom 1919. dobio autonomiju pod francuskom upravom, a Pariz pravo da eksploatira ugljen. Hitler je 1940. anektirao Saar i Lotaringiju bogatu željezom i, dakako, Alzas. Francuska okupacijska zona i uprava nad Saarom bila je provedba plana Jeana Monneta.

Jean Monnet, na čije biste nailazimo u Bruxellesu, jedan od očeva osnivača Europske Unije, bio je francuski viši činovnik, biznismen, narodski čovjek, iz obitelji proizvođača konjaka, školovan samo do 16. godine. Poslije je proputovao Europu i Ameriku radi poslova, odlično je govorio američki engleski. Kako su Nijemci za vrijeme dok su je držali strateški onesposobili Francusku, i ona je dočekala oslobođenje u potresima zbog unutrašnjih političkih napetosti i, naprosto, osiromašena, ali i osramoćena time što je većina stanovništva – zapravo nevoljko, ali ipak – prihvatila okupaciju. (Sramotu su poslije Francuzi zaboravili i sad su stvorili herojski mit od hrabrog, ali uistinu malenog Pokreta otpora.) Jean Monnet smislio je plan kako da se Francuska naplati od Njemačke. Naime, nakon oslobođenja najednom su shvatili da nemaju ništa, a kad bi nešto i počeli, da bi bili zavisni od njemačkih sirovina i industrije.

Prema Monnetovu planu, njemačka industrijska postrojenja trebala su biti demontirana iz Ruhra, premještena u Francusku, a svu kontrolu nad proizvodnjom ugljena imao bi Pariz. Tako bi se francuska industrija podigla, a njemačka trajno onesposobila za vođenje rata u budućnosti. Unatoč ugljenu Saar je bio manji zalogaj, a Ruhr glavni predmet interesa. Usporedo s Monnetovim, među Amerikancima je neslužbeno kružio Morgenthauov plan, koji je zagovarao još čvršću ruku nad Nijemcima, dodatne restrikcije u hrani, dodatno povišenje ratne odštete i pretvaranje Ruhra u trajno poljoprivredno područje te egzekucije glavnih nacista. Plan nije prihvaćen, ali je inspirirao, davao ideje za određeno ponašanje.

Europa je poslijeratnih godina bila pusta zemlja. Jedan američki dopisnik javljao je da u Europi nema ničega – nema hrane, nema usjeva koji će dogodine roditi, nema farmi na kojima bi bile domaće životinje, jer je premalo seljaka i premalo životinja. Nema prometa – ceste su razrovane, ali nema ni automobila. Nema novina, nema dovoljno tvornica koje bi proizvodile papir, i nema dovoljno ljudi da kupuju novine, kad bi ih i bilo. Samo ruševine i zapuštena polja i te, 1946., godine vrlo hladna zima.

Odmah nakon završetka rata razmišljalo se o tome kakav će sigurnosni sustav imati Europa. Letjele su razne ideje, i sve su uključivale Sovjetski Savez i isključivale Njemačku. Neke, francuske, isključivale su Sjedinjene Države. Po završetku Hladnog rata, kad je NATO, činilo se, izgubio svoju ulogu, pa čak i početkom 2000., ponovo su se razmatrale razne sigurnosne opcije u Europi, koje su uključivale Rusiju, a isključivale Ameriku, no te nonsense prekinuo je ulazak istočnoeuropskih zemalja u EU. Poljska i Mađarska i Češka da dopuste da ih čuva Rusija? Malo sutra!

I u zemljama pobjednicama i u Njemačkoj glavna briga i zadatak bila je kako prehraniti gladne. U Britaniji su se kuponi za hranu održali do 1953., najduže u zapadnoj Europi, doduše i zato što su htjeli sve svoje savezničke, vojne obveze izvršiti besprijekorno.

Zora moderne Europe bila je mjesto kaosa i gladi. Prije nekoliko godina studenti poslijediplomskog studija jednog zagrebačkog veleučilišta, koji su specijalizirali Europsku Uniju, bili su u posjetu Bruxellesu i pitali europarlamentarku Doris Pack je li Njemačkoj bilo bolje prije nego što je ušla u EU. Vrlo vješta političarka, upravo podrijetlom iz Saarlanda, zanijemjela je – vjerojatno u kratkoj kontemplaciji povijesti – pred studentima što su došli iz zemlje u kojoj je također bio rat, i koji će jednom biti građani EU-a i koji baš ništa nisu znali.

Prvi poslijeratni njemački kancelar postao je Konrad Adenauer, bivši student Freiburškog sveučilišta. Političke su klase, ili ono što je od njih ostalo, Adenauera, bivšeg političara u prethitlerovskoj, weimarskoj Njemačkoj, pozvali iz mirovine, jer se nije kompromitirao za vrijeme nacizma, a ulijevao je povjerenje. Amerikanci su se složili. Nisu bili kompromitirani ni socijaldemokratski vođe, ali ih je Hitler odmah likvidirao. Adenauer je imao 73 godine, ali je barem bio živ. Heidegger, deset godina mlađi, šetajući se Schwartzwaldom, uranjao je u duboku misao o temeljnim pitanjima, ali kad bi sišao u Freiburg, postao je običan malograđanin koji nije imao volje suočiti se sa svojom prošlošću. Za to vrijeme Konrad Adenauer započeo je najaktivniji dio svog života.

Naime, kad se u Freiburgu u plućima osjeti Rajna, i kad se legedna o Nibelunzima, pojačana Wagnerovom muzikom, sama po sebi nametne, može se razumjeti zašto je školski program povijesti, na primjer u belgijskim školama, uvijek isto tupljenje o Karlu Velikom, i o Merovinzima i Karolinzima.

Profesori ovdje godinama ispituju djecu isto gradivo – navedi najvažnije elemente Karlove države. Ako ih se probudi i u pola noći, europski đak odgovara: jedinstven školski sustav, jedinstveni zakoni u cijeloj državi, stalna kontrola ispravnosti provedbe jedinstvenih zakona, nekorumpirana administracija, monetarna reforma.

Tako je, Europa je u doba Karla Velikog imala jedinstvenu valutu i još tri stotine godina poslije, karolinški novčići bili su jedini koji su se kovali u Europi. (Prvi su odustali Talijani, a britanska funta zapravo je prava nasljednica karolinške funte.)

Od početka školovanja pa nadalje jedno te isto: Merovinzi-Karolinzi, sve dublje, sve detaljnije, a onda ukratko sabiju puste ratove, reformaciju, protureformaciju i Francusku revoluciju. Očito, najvažnija je europska lekcija to da Europa može završiti ili u autodestrukciji svadljivih Merovinga ili u konstrukciji zajedništva koju je realizirao Karlo Veliki.

Djecu impresioniraju Legendom o Nibelunzima. Prema njoj, Nibelunzi su iz svoje domovine, s Rajne i Schwarzwalda, krenuli u Ugarsku, a jahali u teškom predosjećaju da će ih njihova osvetoljubiva sestra Krimhilda, koja se tamo udala, dati ubiti. Točno: u željeznoj dvorani gdje je Krimhilda zatvorila svoju braću, a ispred koje je zapalila vatru, Nibelunzi su se gušili od nedostatka zraka i vrućine, i produživali su život pijući toplu krv netom ubijenih rođaka, što ih je neobično okrijepilo i mračno razveselilo – dok svi nisu poginuli.

Pa i danas je dilema: Kako da shvatimo Angelu Merkel, da li kao nasljednicu konstruktivne Karlove baštine ili kao transfiguraciju strašne Krimhilde?

Dezintegrativni i integrativni pristup osjeća se posljednjih godina u sukobu u Europskom parlamentu između federalista, koje bi mogli shvatili kao karolinišku tradiciju s jedne strane, te suverenista, odnosno onih koji smatraju da bi se Europa trebala spustiti razinu integracija samo do izravne suradnje među vladama država članica. Tema svađe je bankovna unija, odnosno buduća politička unija eurozone te daljnje zgušnjavanje ili razrjeđivanje Unije. Samo, kako to postići, ne znaju ni federalisti.

Politička i osobna biografija Konrada Adenauera sugerirale su odmjerenost, pozne godine mudrost. “Stari” je narednih godina dobivao izbore sa sloganom “bez eksperimenata”. Kad je dobio prvi mandat, politički cilj mu je bio ujedinjenje rascjepkane Njemačke.

Britanci i Amerikanci željeli su da cijela Njemačka bude jedinstvena i da njome predsjeda savezničko vijeće. Ali, SSSR nije bio ideološki zainteresiran, jer je na istoku već započeo sa socijalističkim mjerama, recimo nacionalizacijom. Na Zapadu, Francuska je opstruirala planove da se Njemačka organizira čak i na razini “Land”. Plan Pariza bio je razbijanje tradicionalnih saveznih država, stvaranje novih administrativnih cjelina i njihovo državno osamostaljenje. Na primjer, Bavarska i dio Baden-Württemberga trebale su biti Južna Njemačka. Francuzi su bili za što je moguće više usitnjavanje, jer je nepodijeljena politička analiza bila da golema, jaka Njemačka automatski znači smrt za Europu koja bi počela agresijom na Francusku. Pariz je zagovarao trajno političko i ekonomsko slabljenje.

Kad su Sovjeti uspostavili blokadu Berlina, a nakon još nekih administrativnih pokušaja na Zapadu, u listopadu 1949. proglašena je Demokratska Republika Njemačka.

Konrad Adenauer molio je Amerikance da dopuste ujedinjenje Zapada, a De Gaulle se opirao, pri čemu je imao podršku svih francuskih političkih elita. Amerikanci su tada prvi put u Europi primijenili, poslije dobro poznatu, politiku uvjetovanja – mrkvu i batinu. Uvjetovali su američku pomoć u ratu koji je Pariz vodio u Indokini time da dopuste zapadnoj Njemačkoj da se uspostavi kao država, s privremenim glavnim gradom Bonnom. De Gaulle je pristao, ali je smatrao taj potez Amerikanca nedopustivim miješanjem u unutrašnje poslove.

Godine 1949. uspostavljen je saveznički, “Međunarodni autoritet za Ruhr”, koji su činile Amerika, Britanija, Francuska, Benelux i Njemačka, čime je uprava nad resursima izuzeta iz njemačkog suvereniteta. To je bio uvjet postavljen Adenaueru da može formirati državu, uvjet u kojem je glavna poruka bila da Njemačka ne smije ekonomski ojačati, jer je jačanje Njemačke prijetnja.

Kancelar Adenauer na sve je francuske uvjete pristao, i na to da se odrekne Ruhra, samo nije dao njemačku marku.
Demontaža ruhrskih postrojenja odvijala se uz štrajkove i barikade radnika i rudara, ali bez uspjeha, i završena je 1950.
Paralelno, u Americi je krajem 1948. smišljen Marshallov plan, a ideja je bila revitalizacija Europe koja bi kasnije, kao oporavljena, bila i tržište za američke proizvode. Američki plan uključivao je i revitalizaciju Njemačke. Ali, ta revitalizacija nije se mogla dogoditi bez dubokog angažmana Francuske.

Sovjeti nisu bili za to. Oni su imali viziju, i to su prenijeli Titu, ujedinjene komunističke i sovjetske Njemačke i smatrali su da to ne bi trebalo biti nemoguće, računajući da će se Amerikanci povući godinu dana nakon rata. Ove razlike oko toga što bi trebalo s Njemačkom bile su u srcu početka Hladnoga rata. Berlinska blokada bila je prvi jasan znak da bi veliki ideološki sukob Istoka i Zapada mogao prerasti u pravi, oružani sukob.

Nakon toga i najveći optimisti prestali su gledati na Rusiju kao na saveznika s kojim se sklapaju sigurnosni savezi. Godine 1949. osnovan je NATO. Europa je tako dobila svoj sigurnosni kišobran i moćnog zaštitnika od sovjetskih pretenzija. Winston Churchill komentirao je da se spustila željezna zavjesa. Kao i dio Njemačke, tako su i nacije s druge strane rijeke Labe (Elbe) bile odsječene, i ostat će, sve do pada Berlinskog zida 1989.

Svijest o tome da se mora nešto smisliti, nešto konstruktivno, sazrijevala je poslijeratnih godina i u Parizu, makar se vrlo teško nametnula i pretvorila u političku volju.

Jean Monnet razumio je da plan koji je ranije smislio ne funkcionira, tj. funkcionira, ali ne donosi željene rezultate. U Saaru se upravitelj protektorata inspirirao estetikom Luja XIV. i na dan osnivanja protektorata od svoje guvernerske palače prešao stanovitu udaljenost u kočiji, u ponoć, po putu ukrašenom bakljama i cvijećem, u špaliru lokalnih seljaka obučenih u sretne pastire i pastirice s Poussinovih slika, a kočiju je vuklo jato labudova. Upravitelj je previše dana provodio na maskenbalima, ali o tome nije bilo odjeka, jer je Saar bio daleko i bio je zabačen. No, Jean Monnet dobivao je izvještaje o tome na pisaći stol, baš kao i saveznici. U Ruhru, gdje je radnička tradicija bila socijaldemokratska, radnici su bili nezadovoljni. Posvuda su Nijemci, ali ne samo Nijemci, bili polugladni. Postrojenja presađena u Francusku nisu zaživjela. Ukratko: revanšizam se nije isplatio. Zato je bonvivan i amerikanofil Monnet sjeo i razmislio. Nakon samo nekoliko dana njegov tim izašao je s idejom o europskoj zajednici, i nju je prihvatio ministar vanjskih poslova Robert Schuman.

Schuman je bio iz Lotaringije, dijete s njemačko-francuske granice, izvrsno je govorio njemački, studirao na njemačkom i bio njemački doktor prava.

On je, dakle, javno predložio u svibnju 1950. Zajednicu za ugljen i čelik. Iako je postojala preteča, Organizacija za europsku ekonomsku suradnju, koju su sponzorirali Amerikanci, baš ova, Schumanova i Monnetova, uhvatila se.

Poetično prikazana ideja bila je međusobna europska kontrola strateških sirovina, kako bi se spriječio rat. To je, zapravo, bio dogovor kojim je Francuska omogućila Njemačkoj industrijsko podizanje, koje bi posredno omogućilo Francuskoj oživljavanje njezine poljoprivrede i također središnju poziciju u Europi. Dalji je cilj bio oživljavanje tržišta, dizanje standarda i smanjenje tenzija. Tri zemlje zapadne Europe, koje su već imale svoju asocijaciju, Benelux, pozvane su da se pridruže.

To je zahtijevalo male preinake ponašanja, pa je tako Nizozemska odustala od potražnje za njemačkim teritorijem – jedan je plan bio da se Köln i Aachen pripoje Nizozemskoj, a da se njemačko stanovništvo potjera, s izuzetkom onih koji govore nizozemski. Amerikanci su se stvarno morali svačim baviti u poslijeratnoj Europi, pa se ne treba čuditi da su se ponekad ponašali kao roditelj prema dječurliji. Tom prilikom zaustavili su i Nizozemce u snovima o veličini. Dodijelili su im, doduše, 69 kilometara, koje je Haag na kraju vratio 1963. kad je Adenauer isplatio visoku ratnu odštetu. Belgija je pristala da joj dio ratnih reparacija bude osvjetljenje cesta, i Njemačka je plaćala struju za to do prije četiri godine.

Cijela zapadna Europa bila je pod Marshallovim planom i počela se dizati. Od sviju u ovom paketu jedina koja je imala novca bila je Belgija. U ratu, vojske su je gazile, u miru, kao poslije 1945., u Bruxellesu bi ostavljali svoje zarade – jer je saveznička vojska jedina imala sigurne plaće. Ipak, Belgija je poručila da i njoj treba Marshallov plan. Smatra se da je upravljanje sredstvima iz Marshallova plana bio izvor korupcije u Belgiji koja je još prisutna u nekim dijelovima zemlje, makar mnogo manje nego prije.

Također, dok je Ruhr stagnirao, cvjetala je belgijska “Crna krajina” (Pays noir), ugljenokopi oko Charleroi i Liegea i teška metalurgija koja se tu razvijala.

Ruhr i Pays noir bili su živa, rastaljena jezgra oko koje će se organizirati industrijalizacija Zapadne Europe – ali i socijaldemokracija koja je s time išla pod ruku. Sad je to, dakako, s novim tehnologijama i tehnikama, propalo. Njemačka rurska oblast uređena je, tu i tamo neki ugljenokop radi, ali visoke peći više ne bljuju vatru i ne crni se nebo nad Ruhrom. Ptičice pjevaju, zrak je čist. U Charleroi je drugačije, ondje je propadanje, potpomognuto korupcijom, stvorilo od ovog grada u srcu Europe scenografiju za negativnu utopiju. Odande je nekoć otac hadezeovskog tajkuna Miomira Žužula, socijaldemokrat, jedan od osnivača pokreta otpora u Belgiji, organizirao međunarodne radničke brigade za pomoć u izgradnji Jugoslavije. Danas penzionirani rudari i njihovi besposleni sinovi gube vrijeme na šankovima. Slova otpadaju s gigantskih naziva nekad moćnih tvornica. U biti, tako kao Charleroi danas mogla je izgledati Europa da nije bilo zajednice. Ali, do propasti industrijske epohe doći će tek za nekoliko desetljeća.

Na kraju, Ruhr je profitirao od toga što su ga saveznici razmontirali, jer su preko Marshallova plana i američkih kredita Nijemci posve modernizirali taj kraj. Francuska je shvatila da je s prenesenom mašinerijom iz Ruhra dobila škart, staru kramu. Italija je pozvana u prvu šestorku. Britanija je tada odbila, zbog nelagode o svojoj suverenosti, makar je Winston Churchill bio taj koji je odmah po završetku rata pozvao na savez europskih država. Godine 1951. službeno se završila i denacifikacija u Njemačkoj.

Godine 1959. Saar je nakon referenduma vraćen Njemačkoj. Ona je već snažna, ekonomski napredna, vraća reparacije, moderni Ruhr užareno radi, automobili se proizvode.

Dvije godine prije, 1957., u Rimu je potpisan prvi Ugovor, a ujedno i dogovor o unutrašnjem tržištu. Zajednica za ugljen i čelik preimenovana u Europsku ekonomsku zajednicu. Dakle, sektor po sektor, šest zemalja sve više i bolje surađuje.

Belgijska Valonija također se bogati zahvaljujući rudnicima i drugoj proizvodnji. Italija, barem na sjeveru, polako se rješava siromaštva. Njemačka je preživjela i uspjela i shvatila da joj je sudbina u većoj europskoj zajednici kroz suradnju. Francuska je izborila za sebe povoljnu poljoprivrednu politiku, koja je odgovarala i ovoj šestorici.

Lider Zelenih, Daniel Cohn Bendit, vječno mlad zbog svoje uloge na pariškim barikadama 1968., ali dovoljno star da se sjeća teške prošlosti, odgovorio je nedavno u Bruxellesu kritičarima francuske ideje poljoprivredne politike EU-a: “Ne sviđa vam se? Ali, ljudima se sviđalo da napune trbuhe, i vole i danas jesti. Toliko to košta.” Danas izvanredno kritizirana europska poljoprivredna politika spasila je bila europsko selo. Seljaci su imali dovoljno poticaja da ostanu na zemlji i proizvode hranu za sva usta. Zato se, kad se danas podvlači crta, a imajući u vidu kako je sve počelo, i što je bilo prije – politika mira i poljoprivredna politika najveće dostignuće europske zajednice država.

Redovito su se, tih godina, kao i danas, ministri vanjskih poslova šest zemalja sastajali u Bruxellesu.

Taj je grad izabran jer je na pola puta između Pariza i Bonna, i vrlo blizu Haagu i Luksemburgu.

Crno-bijele fotografije prvih sastanaka, danas izvješene po palačama briselskih institucija, pokazuju šestoricu oko ovalnog ili okruglog stola kako prekidaju radni sastanak i smiješe se kameri. Atmosfera je opuštena i prijateljska. Vidi se da su to svoji ljudi među svojima. Komunicira se uglavnom na francuskom, jeziku diplomacije, ili na njemačkom.

Njemački kancelar i francuski predsjednik sprijatelji su se 1962. Do tada Konrad Adenauer nije imao pozitivno mišljenje o De Gaulleu. U desetak godina briselske zajednice država De Gaulle bi u Bruxellesu ustajao protiv svega što je Njemačkoj bilo bitno. Bio je antiamerikanist i protivnik NATO-a. Ranije, 1944., potpisao je Francusko-sovjetski sporazum o prijateljstvu, a istočni dio njegove zemlje bio je, kako je to osjećao Adenauer, pod ruskom okupacijom. Uz to, Adenauer je i kao mlad imao neugodan karakter, prigovarao je, nikad mu ništa nije bilo dobro, lako bi planuo.

Ali, De Gaulle je izuzetno poštovao što Adenauer nije bio pristalica nacizma i smatrao ga je – uz sebe, dakako – jedinim pravim državnikom u Europi. “Može li itko napraviti išta ispravnije nego mu pružiti ruku?” govorio je DeGaulle. Pozvao ga je na vikend u svoju obiteljsku kuću u Francuskoj, gdje su “Švabu” generalova žena i posluga primili vrlo hladno. No, De Gaulle je bio šarmantan, Nijemac je bio polaskan, i na kraju su se stvarno i iskreno sprijateljili. Svaki idući francusko-njemački par, s iznimkom Hollande – Merkel, uzima kao svoju obavezu postizanje standarda prijateljske komunikacije ove dvojice. Tu su temelji.

U Europi je mir, Amerika je rastegla kišobran. Godine 1956. sovjetski tenkovi ušli su u Budimpeštu, a radijski novinar, kako piše Konrad u jednom eseju, zvao je u pomoć: Pomozite, pomozite, Europa se gazi!

Ali, taj je poziv naišao na gluhe uši. Ne posve, s bolje strane željezne zavjese ima simpatija, ali ravnoteža Hladnog rata nije se smjela narušavati. Godine 1961. podignut je Zid.

Prava zajednička europska poljoprivredna politika započela je 1962., a to znači da je upravljanje poljoprivredom centralizirano u Bruxellesu, dizajnirano tako da maksimalno pogoduje Francuskoj, a da su farmeri dobivali izravna plaćanja. Cilj je bio očuvanje sela. Veliki viškovi rješavali su se usput (na primjer, vrhunsko vino pretvaralo se u industrijski alkohol), ali tek početkom 2000-ih započele su reforme. Poslije, kad uđe Britanija, privilegirana pozicija Francuske postat će stalno mjesto svađa Londona i Pariza.

Kako su Nijemci ozbiljna nacija, oni su sami nastavili s denacifikacijom, svojim vlastitim naporima.

Kad je Heidegger 1966. dao intervju Spiegelu u kojem nije odgovorio na pitanja koja su mu kao najvećem njemačkom misliocu postavili – o moralnom odnosu prema nacizmu – filozof je već pripadao prošlosti, koja se, makar tužno, odbacuje. Golemi napori bili su usmjereni na kritičko preispitivanje svoje uloge, suočavanje, kako su govorili sa svojim nacionalnim bićem i holokaustom. Nakon Nirnberškog suda povik je bio: “Nikad više!” Iza tog “nikad više” svaka je nacija u Europi osjećala svoj sram, nijedna, osim Danaca, nije bila bez mrlje u pitanju progona Židova. Kao najveći krivci, Nijemci su kopali najdublje, a vrhunac tog preispitivanja bio je studentski pokret, odobravan od velikih socijaldemokratskih kancelara Willya Brandta i Helmutha Schimdta, i koji je formirao njemačke lidere Gerharda Schrödera i Joschku Fischera, prve koji su mogli održati normalan govor u Knessetu u Tel Avivu. Kad se u EU govori o vrijednostima, onda se na prvom mjestu ima na umu “nikad više”. Ta se osnov-na vrijednost zadržala, ali i transformirala pod utjecajem kompleksnih ljudskih prava. Usput budi rečeno, zato je to bio i ostao jedan od glavnih uvjeta kandidatima za pristupanje Uniji. Ali, to je, plus osjećaj odgovornosti za kolonije u Africi, jedan od glavnih razloga zašto je Europa glavni donator međunarodne pomoći.

U Europi sve se stvara postupno. Prava bescarinska zona uspostavljena je 1968., a Europska ekonomska zajednica počela je primjenjivati iste ulazne tarife za svu robu koja dolazi iz “trećih zemalja”. To je dalo dodatni poticaj i svi su se bogatili. EEZ je bila prava zapadna Europa i taj nevjerojatni napredak trajao je do 1973., tj. do prve naftne krize. Svi su se, ali pogotovo Francuska, tada duboko potresli.

Iste, 1973., godine, u zajednicu su primljene Irska i Danska i, po uvjetima za nju nepovoljnim, nakon dva francuska veta, i Velika Britanija. Rivalstvo koje su, u važnim stvarima, prevladale Njemačka i Francuska, nisu posve uspjele prevladati Francuska i Britanija. Razdor među njima nije bio toliko dubok, ali njihovo neprestano sitno podmetanje i kočenje dalo je loš primjer svima drugima, i prilično šteti cijeloj Uniji. Godinu dana poslije, 1974.osnovana je preteča današnjih kohezijskih fondova, a to su oni iz kojih se siromašnijim regijama u Europi pomaže da dignu životni standard i postignu “koheziju” s bogatijima.

Baš te 1974. umro je Franco u Španjolskoj i Salazar u Portugalu. Obje su zemlje odmah izrazile volju da se pridruže. Danas se čini da su one prirodni dio Unije, ali, pogotovo iz Pariza, čule su se rezerve, jer nisu bili sigurni da one mogu odgovoriti zahtjevima slobodnog tržišta. Naposljetku su im iz Bruxellesa dali signal da predaju molbu 1977., a pridružile su se Uniji tek 1986. Dakle, nije Hrvatska jedina koja je dugo čekala – Španjolska je čekala 11 godina.

Prije njih, 1981., ušla je Grčka. To je bila jedina iznimka u povijesti proširenja, jer joj je Europska komisija dala negativno mišljenje o spremnosti za preuzimanje obveza članstva. No, premijer Andreas Papandreu zaprijetio je paktom sa Sovjetskim Savezom i rušenjem američkih vojnih baza u Grčkoj. Kako je baš u to doba u Turskoj bio puč i nemiri, i nije se znalo kakva je tamo uloga Moskve, a Hladni rat bio je itekako opasan, Amerikanci su naložili Bruxellesu primanje Grka, jer nije bilo vrijeme da se razmatra jesu li prihvatili ovaj ili onaj zakon, jesu li se ovdje ili ondje reformirali, nego je trebalo spašavati regionalnu ili čak europsku sigurnost. Tako su Grci ušli u EU i to im se osvetilo. Kao i svakoj zemlji, od Grčke do Mađarske i Slovenije, koja nije poduzela reforme, nego je samo pričala da je poduzela reforme. Grci su se, kao Odisejevi mornari na Kirkinu otoku, namjestili i sisali obilate europske fondove. Svi znamo da se Grčka izgradila, ali, kako je objasnio jedan grčki novinar – novca je bilo toliko da čak nije moglo ni sve propasti. No prokletstvo Grčke bilo je u tome što je novac stizao u slabe državne institucije i političkoj klasi koja je veoma odvojena od naroda.

Krajem sedamdesetih, u prvoj polovici osamdesetih, pa i poslije, nitko nije voljko dolazio u Bruxelles. Taj se grad pored Pariza i Londona činio kao malograđansko, provincijsko mjesto. Godine 1979. održani su prvi izbori za Europski parlament – do tada su bili delegirani članovi nacionalnih parlamenata – ali EEZ je morala smisliti velike povlastice da ikog privuče da se preseli, makar dijelom, u Bruxelles. Izmišljalo se svašta, a zašto ne kad je novaca bilo i pretjecalo, i to je izvor raznih ludosti od privilegija koje su danas zaista apsurdne i smetaju javnosti. Neki dijelovi briselske birokracije živjeli su tako dobro da su se, kao francuska aristokracija u 18. stoljeću, odvojili od realnosti. Krajem osamdesetih, ali i devedestih, pa tu i tamo čak i 2000-ih, dobro plaćeni službenici ostavljali bi svoja mjesta u namjeri da putuju, da se traže, da žive na selu uzgajajući biohranu i radeći keramiku. Kad im je bilo dosta igranja ruralne arkadije, htjeli su se vratiti na svoja direktorska mjesta, ali vrata su se zatvorila. Nije bilo natrag. Danas je vrlo teško dobiti stalno mjesto u europskim institucijama.

Za sve to vrijeme raslo je i jačalo unutrašnje tržište, potpisivali su se dokumenti i inicijative koje su takav razvoj gurale. Europa je i dalje prosperirala i sve više dobivala na sigurnosti. Godine 1987.prihvaćena je molba za kandidaturu Turske i odbijena molba Maroka. Europa je svjesna svog duga prema Turskoj, jer je ona, u okviru NATO-a, čuvala njezino južno krilo. Uopće se ne može zamisliti što bi bilo s razvojem EU da nije bilo turskog čuvara.

Kad je 1989. srušen Berlinski zid, nakon kratkog oklijevanja, nove zemlje pozvane su da se pridruže europskoj obitelji čim ispune zadane uvjete.

Kancelar Helmuth Kohl zatražio je ujedinjenje Njemačke. Smatrao je da bi time njemačko pitanje bilo riješeno. Nijemci su bili spremni platiti bilo koju cijenu. “Bilo koju?” upitao je Kohla njegov prijatelj, francuski predsjednik Mitterrand. “Predaj marku!”

Kohl je dao ono što Adenauer nije dao, njemačku marku u zamjenu za novu valutu koju je predložio François Mitterrand – za euro.

Nova pogodba bila je ujedinjenje za marku! U klimi pobjede Zapada u Hladnome ratu, želje za ujedinjenjem istočne Europe, generalnog mira i prosperiteta u svijetu uvodi se nova valuta, a njemačka ekonomska snaga njezin je garant. Na marginama vijeća u Maastrichtu, navodno, kancelara Kohla upozoravali su da euro neće moći funkcionirati bez fiskalne unije, a on je rekao: “Zar ne shvaćate, euro je pitanje očuvanja europskog mira! To je ta odluka, a vi ekonomisti sad se snađite.”(Der Spiegel je došao do dokumenata koji ovo potvrđuju i iznio u tekstu “Cijena ujedinjenja; Je li njemačka marka žrtvovana za ujedinjenje?”.) Službeno, Berlin osporava, ali Kohlov najbliži suradnik, današnji ministar financija Wolfgang Schäuble, to je potvrdio. Također, bivši francuski premijer Michel Rocard u ekonomskom dnevnom listu Les Echo, opisao je pogodbu: “Ujedinjenje Njemačke /njemačka revandikacija/ za zajedničku valutu /francuska revandikacija/. Euro je rođen jer se Francuska bojala supersile Njemačke i mislila je da je može ograničiti ako je uvuče u monetarnu solidarnost, odnosno u to da Njemačka stalno plaća za tuđe slabosti, i na taj način da joj se spriječi razmahivanje, jer razmahana Njemačka je opasnost za Europu. To je bio sukus francuske i britanske analize stanja. Ako je Helmuth Kohl htio ujedinjenje, nije imao izbora.”

Berlin se, također, zauvijek odrekao prava na Sudete, i tako su, zapravo 1990., završile sve teritorijalne revandikacije koje su se vukle od Drugoga svjetskog rata. Moćna, bogata Europa, dio pobjedničke koalicije Hladnoga rata, sad se okrenula svom proširivanju na zemlje bivšega socijalističkog bloka, plus Sloveniju, plus Maltu i Cipar. Iako je u Hrvatskoj bio rat, 1992. Jacques Delors, predsjednik Europske komisije, pružio je istu šansu i Sloveniji i Hrvatskoj – i sugerirao da će studija izvodljivosti i za kandidaturu Hrvatske, premda je još dio teritorija pod okupacijom, biti pozitivna. No, kako se Hrvatska vojno angažirala u Bosni i Hercegovini, ta je ponuda promptno povučena.

Danas se vidi da su one zemlje koje su poduzele stvarne reforme za vrijeme procesa proširenja, kao Slovačka i Poljska, značajno napredovale, a one koje nisu morat će to obaviti sada, i to teže. Stvorio se mali mit o tome kako je proširenje vrlo teško, ali ono što je teško, to su političke promjene, mentalitetne, shvaćanje vrijednosti, toga kako se u EU komunicira, a ne ono što je Bruxelles tražio ili traži od administracije. Nema nijedne zemlje koja je završila pregovore a da ne žali što Bruxelles nije bio stroži s tim uvjetima.

Na summitu u Maastrichtu 1993. Europska zajednica promijenila je ime u Europska unija, i definirala ekonomske i političke kriterije za ulazak novih zemalja.

Godine 1995. pridružile su se Austrija, Finska i Švedska. Sad je briselski blok narastao na 15 zemalja. Osam istočnoeuropskih zemalja plus dvije otočke pridružile su se 2004., a 2007. Bugarska i Rumunjska. Time je EU završila veliki posao proširenja, i treba joj još vremena da “probavi” nove članice. Sve zemlje trebaju razdoblje prilagodbe. Poljaci su ušli svadljivi, hiroviti i svaki čas prijetili vetom, odnosno ponašali su se onako kako se inače ponašaju u Sejmu. Češka je svakom loncu poklopac – divni su, duhoviti, simpatični, ali su smetala. Slovačka je fantastična, Balti su izvanredni, makar profitiraju od toga što su daleko i što se ne vidi dobro kako imaju velike probleme upravo s “vrijednostima”, njihov nacionalizam i šovinizam vrlo je neugodan. Drugi veliki posao, a to je civiliziranje, tj. europeiziranje poslijeratnog Balkana, Uniji je slabije polazio za rukom, i to je izvor velikog razočaranja u Bruxellesu. Jedino je Hrvatska, i to vrlo teško, preskočila ljestvicu.

Europa je sada u prestrukturiranju.

EU je preglomazna, svaki su čas negdje izbori, parlamentarni, lokalni, stranački, u 27 elemenata cjeline interesi i mentaliteti su različiti, pa što je hitna presija u jednoj zemlji, nije drugdje, a za promjenu koja bi zahvatila cjelinu moraju biti svi. Većina vidi samo ono što je vanjsko, a vanjski je kaos, i to kaos koji je nastao jer se oklijevalo, ili se nije moglo, krenuti naprijed. Previše je lidera koji nisu mislili unaprijed, ni široko, a populistički pokreti zbog kojih se članice okreću samo prema sebi, u negaciji europejstva bivših generacija, šire se Europom. Opet je na sceni merovinška destruktivnost.

Zapadna Europa opet se organizira u zajednicu, ovaj put preko promjena u eurozoni. Benelux i Njemačka žele još više federalnu Europu nego što je ova sada. Ali, dakako, to će udaljiti Britaniju.

Povijest europskih integracija ne ide u korist federalizmu, kao ni raspoloženje u članicama. Političke i ekonomske elite možda su za, ali ljudski materijal se opire, a taj pothvat ipak je nemoguće provesti bez ljudi.

Bivši njemački kancelar i ministar vanjskih poslova Schröder i Fischer, a još neki bivši premijeri, kao belgijski, Guy Verhofstaadt, zatražili su odlučan zaokret prema federativnosti Europe. Podršku je dao bivši kancelar Helmuth Schmidt, i bivši najvažniji predsjednik Europske komisije, Jacques Delors.

Ideja europskog federalizma imala je dva izraza. Vrlo sumarno, jedan, “konfederalni”, zastupali su Winston Churchill i Charles de Gaulle, a to je da Europa bude država tijesno povezana u Sjedinjene Europske Države, ali da se ne dira u državnu suverenost članica. Sjedinjene Države bile su uzor. Zainteresiraniji od njih, De Gaulle, vidio je Europu kao koncert sila, dakle kao moderniziranu metternichovsku Europu, ali u kojoj bi Francuska bila ključna. (U 19. stoljeću koncert se sastojao od Austrije, Njemačke, Velike Britanije, Rusije i tu i tamo Francuske.)

Pogledajmo kako se ideja koncerta, odnosno tendencije da o sudbini europske cjeline odlučuje nekoliko velikih zemalja, sad, kad slabe stupovi i institucije, ponovno pojavljuje i u Europi. Grupiranje velikih počelo je u finalu dogovora pred usvajanje Lisabonskog sporazuma, a nastavlja se oko krize eura ili odluka o vanjskoj politici.

Konačno, pa i europsku politiku prema problematičnim europskim zemljama, vodi koncert. Nekoliko velikih zemalja nastoji srediti Bosnu ili Kosovo, a sigurno nitko ne pita Mađarsku ili Češku ili Belgiju što o tome misle.

Manje i male zemlje, ogorčeno se bore protiv okupljanja velikih u koncert, jer je ideja europske unifikacije u Uniju bila ravnopravnost članica. Ona se, u ovoj krizi, ali i zato što je EU pregolema, pomalo gubi.

Druga ideja federalizma bila je inspirirana nestankom nacionalnih država i uvođenjem novog tipa nadnacionalnog suvereniteta. Šampioni izgradnje novog “zajedničkog europskog doma” bili su političari i akademici, naprimjer Altiero Spinelli i Denis de Rougement ili Nizozemac Henri Brugmans. Oba su koncepta bila živo prisutna u prvih nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, ali prevagu je odnijela treća ideja, funkcionalistička. Robert Schuman i Jean Monnet bili su funkcionalisti. Europska funkcionalistička integracija (ali je imala federalnu ideološku nadgradnju) prvo je bila njemačko-francuska, a provela se preko sektorskih, industrijskih i trgovinskih integracija. Njezin politički šampion bio je Karl Adenauer. To je ta Europa koju mi znamo.

Njemačka je narasla zahvaljujući europskoj integraciji i Marshallovu planu, pa je zato ona u samoj strukturi Unije, ona je krv i meso i kostur Unije. Francuska je narasla i najbolja je zemlja za život, i njen je genij u intuitivnom čuvanju europejstva. Britanija je potrebna kao modernizator. Male zemlje okolo našle su svoj interes, Belgija i Luksemburg čuvari su karolinškog, ujediniteljskog, harmoničnog pristupa.

Njemačka, stožerna zemlja, akceptirala je europsko zajedništvo kao svoj identitet i dala novo značenje izreci – U ovom znaku pobjeđuješ. Tajanstveni In hoc signo vinces tisućljetni je moto Europe, jedan od arkana Habsburga, koji su vodili veliku federalnu europsku zajednicu, prefiguraciju Europske Unije. Danas je izgubljena religiozna konotacija, ali značenje je – ne odstupaj, poštuj ove standarde, pobijedit ćeš.

(Globus)