Piše: Romano Bolković

Stanoviti Emil Páleš napisao je studiju o periodičnoj borbi materijalističkoga i idealističkoga tipa kulture: materijalizam i idealizam naizmjenicčo se javljaju u europskoj povijesti posljednjih tri tisuće godine sasvim ovisni o celestijalnim pokroviteljima koji stoje iza svjetovnih fenomena – Historijom, da skratimo, vladaju arhanđeli Gabrijel i Mihael, kao lunarni i solarni princip tog vječnog vraćanja istog. U stvari, Emil je adaptirao Steinera, koji je citirao Iohna Trithemiusa, opata od Spanheima, i njegovo čuveno djelo „De Septem Secundes“, u kojem raspravlja o nebeskim inteligencijama koje upravljaju svijetom pod Bogom, kako govori podnaslov toga djela iz nedavne 1508.godine.

Trithemius iznosi tezu o sedam arhanđela koji se ciklički smjenjuju kao kronokratori: regenti koji vladaju pojedinim epohama ljudske povijesti. Sekvenca je sljedeća: Mihael, Orafiel, Anael, Zahariel, Rafael, Samael te Gabriel. Datumi vladanja sasvim su egzaktni: Gabriel je, recimo tek ono nama bitno, kao inteligencija Mjeseca – planeti naime imaju svoj duh i svoju inteligenciju – svoju vladavinu započeo četvrtog lipnja 1525., i regulirati će sublunarne odnose 354 godine i 4 mjeseca, sve do 1879., kad na scenu stupa sunčani Mihael. Jasno, ova ideja nije Trithemiusovo iznašašće: on je baštini od helenizma, no moguće je pratiti njen trag sve do Babilona: Sin, Nabu, Ishtar, Shamash, Nergal, Marduk i Ninib personificiraju spiritualne inteligencije sedam nebeskih tijela vidljivih golim okom (Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter i Saturn).

Posredovana hebrejskom tradicijom, ta su boštva postala arhanđelima kršćanske ere. Ono što je nama ovdje presudno, posljednja je izmjena vlasti: dva su principa, Gabrielov lunarni i Mihaelov solarni, u svome srazu ostavila neizbrisiv trag na ovdašnjoj povijesti: Gabriel, koji je kao Mjesečeva inteligencija od presudnog značaja za Islam, obreo se doslovno inkarniran na mjestu susreta Polumjeseca s Europom nepovratno izmijenjenom od vremena Kralja Sunca: u Sarajevu, Steinerov je Gabriel-Prinzip postao – Gavrilo Princip. Obračun s dvije carske kuče, Romanovima i Habsburzima, imao je i svoje okultne razloge: ubojstvo je Franje Ferdinanda tako dobilo i svoju spiritualnu signaturu!

Da stvar bude dosljedno izvedena, posmrtni su ostaci ovozemaljskog Gavrila Principa sahranjeni na starom srpskom pravoslavnom groblju imena – Sveti Mihajlo, na Koševu! Crna ruka koja je vodila Gavrila, i sama je bila navodjena Gabrielovim vodstvom: svjetovna je povijest samo odbljesak svete pripovijesti.