Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Jorge Serrano Sanmiguel

Ta haljina boje zrelih višanja još je uvijek u mom ormaru, tražeći nešto sasvim drugo, jutros nađoh nju. Nije to obična haljina, ona ima svoju priču i svoju povijest, kao što je ima svaki odjevni predmet sa dušom, a ja uglavnom samo takve i nosim. Zato sam stalno u manje-više istoj garderobi, jer kad mi se dogodi da u određenoj odjeći primim neku jako lošu vijest, ili doživim nešto ružno i neugodno, ja te više ne oblačim. Jer imam osjećaj kao da se trenutak upio u tkaninu, i svakim nošenjem opet oživi.

Svoje bluze, suknje i haljine sa dobrim pričama zato nosim godinama.

Sve dok ih ne prerastem, uglavnom u struku. A moram reći da me ova haljina boje višnje baš iznanadila, jer od samog početka nisam od nje bogzna što očekivala.

Kad sam je vidjela na rasprodaji u jednom bečkom butiku bila sam sigurna da neće biti mog broja, ali bio je upravo taj, a haljina je bila posljednja.

Danas najozbiljnije mislim da je čekala baš mene, i da je od početka namijenjena meni, jer ta haljina s rasprodaje kao da je u moj život privukla samo dobre i lijepe stvari.

Susret od kog sam očekivala tek poznanstvo pretvorio se u ljubav koja traje i danas. Pavarottijev koncert u Puli. Nezaboravno popodne u Lubenicama, na Cresu.

Jedan tango na Zrinjevcu kog sigurno ne bih plesala da me moj dragi nije dohvatio prije nego što sam shvatila što mi se sprema, i tako uplesala u jedan od onih trenutaka kojima ni vrijeme ne umanjuje zlatni prah nestvrarnog.

Put za Split, čaroban ručak na Plitvicama. Slavonski Brod.

U međuvremenu, haljina ima petnaest godina i još uvijek onu intenzivnu crveno ljubičastu boju koju osobito volim. Dok sam je jutros sa smiješkom na usnama vadila iz ormara (stvarno, kako to da neki ljudi i neke haljine naprosto zrače srećom?), pomislila sam da je pravo vrijeme da je opet obučem. Da svim onim dobrim trenucima dodam još koji, njih ionako nikad previše. Žene to najbolje znaju.