Piše: Kruno Čudina

Krumpir? Što je uopće to? Zapitao sam se to 12.11.2012. I onda napisao tekst koji slijedi:

Najbolje je pisati o ničemu. O nikome. Ni o čemu. Ni o kome. Ne govoriti, ne pisati, ne razmišljati. Tako je najbolje. Niti spomenuti. Ikoga. Ili išta. Iako se dogodilo. Sve. I svi oni su učinili da se dogodi i da se događa. Ali, neće se još dugo događati. Situacija je vrlo jednostavna. Kako, i zašto uopće?, izražavati se pokriven svim tim ništavilom koje se propagira i provodi svim izvrnutim metodama obećanja spasa, ulaganja u budućnost, izlazaka iz kriza, što će reći – izlaska iz pozicije u kojoj je ova država jedan prodani emirat kojim upravlja čak nekoliko emira, što je, lako moguće, jedinstven primjer među emiratima kroz povijest.

Ali, niti ne napisah nešto, a već sam pisao o nečemu. I nekima. No, to ne znači da spomenuto ima vrijednost ičega ili ikoga, poglavito u smislu osobe. Ljudi oni jesu, ali osobe nisu. Tko su oni? Najbolje je to ne spominjati opet. Vrijednost ne posjeduju. Zato sve što ovdje napišem o njima, kao i o nekim događajima, biti će kao da sam pisao ni o čemu, ni o kome. Vjerujem da je to vrlo jasno. Hrvatski emiri, iz, doduše, propalog emirata, otišli su u emirat Katar koji je nezamislivo bogat, kod emira koji je tiranin, ubojica na platnoj listi (ove ili one vrste, da ne bude zabune, jer taj emir je emirat sam, i on ima i previše, ali njegova je plaća do pretilosti uhranjena taština, pohlepa, volja za vlašću nad svojim plemenima, kao i nad drugim narodima; a tu je prisutna i psihopatska sklonost ubijanju male djece, civila, jednostavno ubijanju) elite SAD-a, a to je i jedino što je od tog SAD-a i ostalo – elita sumanutih ubojica.

Nedovoljno prosto, iliti obično? Onda ovako: elita luđaka koja će uništiti sve ostale. Na kraju i katarskog emira, i sve europske emire, pa i naše male emire, od kojih se više ne zna tko je tu zapravo emir nad emirima. Unatoč jasno definiranim funkcijama; međutim, sve te funkcije i nisu nego platforme za daljnje guranje ovog čudnovatog emirata u provaliju. No, je li itko išta rekao, napisao, spomenuo? Ne znam, možda netko i je. Ja nisam. O nikome – ništa za reći. O ničemu također.

Znači, ovako ćemo, ta nekolicina nikakvih? I to, ali, nekoliko tih nikoga otišlo je moljakati pare kod emira katarskog, a čiju sam rabotu već opisao, kao i sklonosti i pripadnost elitama ubojica koje su se elitno skupile i dobro zaštitile diljem crnog svijeta, pogotovo onoga tzv. zapadnog, zapadno-orijentiranog, što god to već značilo,  a zna se što znači – to su sve te elite svih tih tzv. država koje žele uništiti, i to doslovno, sve ostale narode, tako da više ostane njima; dapače, oni uništavaju i narode, točnije takozvane državljane kojima nazovi vladaju,  a koje zapravo drže u zatočeništvu, u najširim značenjima toga pojma. I što bi sada značilo napisati nekakvo veliko ništa o tome da naša elita odlazi po pare kod jednog tiranina, kod jednog partnera svih ubojica iz svih elita, odnosno kompanija svoje vrste koje sustavno provode etnička i ina čišćenja nad ne-elitnim ostatkom čovječanstva. Ništa. Zato o ne-ljudima ni riječi nije ovdje napisano.

I taman i da se ova izjava shvati kao ironija, to ne mijenja ništa na stvari, jer ironija ovdje i danas nije opcija. Svejedno je o čemu se govori, tko govori, kako govori, a većina dok govori zapravo šuti; ili jednostavno laže, a o lažima nećemo, jer su odavno postale istina, kako je već kome odgovaralo zastupati svojeg nalogodavca širenja tih istih, jako prostih laži, iliti običnih, priglupih, no dovoljnih, jer mnogi žele biti dio tih elita, onaj maleni dio ljudi koji će opstati na propasti drugih. Prenositi informacije, da ne kažem kratke vijesti, jednako je Sizifovom guranju one kamene gromade uz planinu i tako nadalje uz mit. Jer one vijesti koje se prenose su ništa. Ne želim napisati laži, jer to bi već bila svojevrsna glorifikacija tih fabrikacija, ma makar priznanje da te informacije imaju ikakve veze sa stvarnom situacijom na terenu, što se ono kaže, a odavno znamo da nemaju. Groteska je u pitanju, tako znamo da nemaju. Svi znamo. I maleni emiri znaju. Svi znaju sve. Dakle, ništa.

Ovakva je situacija u ovom emiratu, satelitu, na ovoj opustošenoj zemlji: Lik E (kao onaj iz elite, ili njegov pristaša, tj. onaj koji želi biti dio te elite koja će opstati na propasti drugog, a to je svaki drugi, svaki prvi i pol lik) sruši dio kuće liku N (toj već odavno, pa umalo egzistencijalnoj ništici, nuli), istjera ga van iz kuće, razlozi i metode su dobro poznati, da bi onda uselio sebe i svoje, ili neke tamo svoje, pristaše E-a u tu istu kuću, i onda rekao kako nije učinio ništa od viđenog, možda i nehotično zabilježenog na nekom mobitelu u obližnjem grmu, i onda bi postalo službeno (unatoč snimci s mobitela), iako nije jasno u kojim službama, da je bilo nikako. Da je to, recimo, oduvijek bila kuća lika E. I, dapače, dalje od toga, bez daljnjih propitivanja. Neki čovjek, nekada davno, prije puno godina, možda je i koje stoljeće, tisućljeće u pitanju?, pomislio bi: ”Tko je ovdje lud?” Pa ovaj, taj, ti, pa oni me zajebavaju, da se izrazim što benignije. Nešto bi i napravio, poduzeo, borio se, zapalio se na trgu. Današnji čovjek više neće ni pomisliti da nešto nije u redu s takvim metodama, jer će ga, i to je sada evidentno, nabiti po glavi, vući po podu, uskoro će i misaona policija doputovati iz davne 1984., izgleda nema. Ali, tko bi to rekao? Nitko. Nikad. Nigdje. Ne više. Ne reći ni riječi i umrijet će tijela naša. Misli odavno jesu.

Duša je sasvim pozitivističke naravi, i oprostite mi na prostoj aluziji, ali i ne morate nužno, jer sam pisao o ničemu. I o nikome. Nikome od svih njih, a malo ih je, u toj eliti, a opet tako puno, barem u redovima čekanja da dođu, uđu, uniđu među iste plaćenike koji ih upravo rješavaju života. Možda i uspiju, ako prežive sav taj elitizam, kao i sve ostale izme. Te, tu, posvuda. Ništa se, ne da ne može, nego ne postoji za učiniti. To je kao da činiš nešto nad ničim. Kao da udaraš palicom po nikome. I ona lupa po podu, po betonu, po zidovima, koji su isto ništa, sve to za što, za koga, po kome? I ne vjerujte mi, ni pod koju cijenu, jer sam pisao ni o kome, ni o čemu. O njima i o nama, dakle.

Kada začujete poznati glas (a da nije glas vašeg prijatelja, poznanika ili člana obitelji; iako, i oni će uskoro postati upitni za vjerovati im), taj glas će biti znak za uzbunu. Govorit će vam bilo što, očekivati da mu vjerujete i da ga poslušate, da činite kako vam on kaže da činite. Dolazit će iz televizije, s nekog razlasa (možete gledati i film u nekom od velebnih emiratski uređenih kinokompleksa), ma iz nekog javnog ‘razglasa’, da ne kažem audio/vizualnog – medija. Kada ga začujete, znati ćete da vam govori nitko o ničemu. I, samo da napomenem, u ovom odlomku nisam pisao o ničemu. I o nikome. A ponajmanje o krumpiru. Ovaj ništavni, zadnji odlomak nije niti napisan.