№ 1

ona
tužno pakuje zimske stvari u ormar
pokušava da se seti
gde je izgubila prošlu godinu
prošlu godinu
koja je prva i poslednja za mnogo toga
on
nalakćen na krevetu
piše beznačajne patetične stihove koji se čak ni ne rimuju
a ustvari pokušava da se seti
kako i gde je dođavola izgubio prošlu godinu
prilazi prozoru proleće je
ulica je mračna i više nema one svetlosti zlatne i zrnaste s drvene bandere
one svetlosti što miriše na svež vruć hleb
i na zimu
sećaš se da smo pre nekog vremena planirali da otputujemo u pariz
a još uvek nismo otputovali
zajedno
kažeš kafa ti se hladi
dobro je pisati poeziju
uvek pri ruci imaš papirić na koji možeš da spustiš koštice iz knedli sa šljivama

(Dušan Gojkov)

Dušan Gojkov (Beograd, 1965.). Pjesnik prozni pisac, radiofonski redatelj, dramaturg. Dobitnik nekoliko književnih nagrada. Zastupljen u mnogim antologijama, prevođen na više jezika, objavljivao u skoro svim književnim časopisima u regiji i inozemstvu. Osnivač te glavni i odgovorni urednik ”Balkanskog književnog glasnika”. Iz najnovije zbirke pjesama „Tužne šansone“ koja će uskoro biti objavljena u izdanju nakladničke kuće iz Beograda ”Overdrajv”, Eduard Pranger zagrebački pisac izdvojio je gornju pjesmu, te zapisao:
Slobodnim stihom, lako i jednostavno Gojkov izražava svoje ljubavno pjesništvo. Tako će čitatelj biti prevaren nostalgičnim i banalnim opisima ambijenata, naoko beznačajnim sitnicama i fragmentima svakodnevnih sličica iz života, no on tako samo još više osnažuje svoje pjevanje o ljubavi.
U trideset i tri pjesme u prozi i stihu predočena nam je pjesnikova fascinacija tajne ljubavi prema ženi. Umoran od potrage za tom vječitom enigmom on svoje osjećaje umata riječima i stihom u tešku atmosferu tuge i usamljenosti koja naprosto lebdi nad pročitanim. Život neumoljivo teče, a vremena za otkrivanje te najveće tajne sve je manje. Gojkov se stoga, svjestan uzaludnosti svog cilja, polako oprašta i žali stihom koji bi mogao biti univerzalni epitaf dostojan spomenika svim pjesnicima svijeta koji pjevaju o ljubavi: laku noć moje dame, laku noć / nije prošao ni jedan dan mojeg života / a da se ne setim / ponaosob / svake od vas. (Eduard Pranger)