Piše: Korana Serdarević
Fotografija: Mio Vesović

Oni nisu samo homoseksualci, oni su također navijači Dinama, pobornici raznih političkih stranaka, njihov identitet nije osakaćen seksualnim opredjeljenjem

Prema nekim istraživanjima, u Hrvatskoj danas živi oko 675.000 homoseksualaca i lezbijki. Ovogodišnji je Gay pride imao slogan „Vidljivost: pravo na javnost“. Oni koji su drukčiji od većine nisu se rodili jučer, a ipak tek danas žele biti vidljivi. Gdje su bili prošlih desetljeća? Zar je gay povijest započela tek u 21. stoljeću?

„Cijela povijest hrvatskog homoseksualizma morala bi se pisati kroz vizuru zabranjenog“, rekao je hrvatski književnik Slobodan Novak 2003. godine, kada je u časopisu Gorodogan objavljen magistarski rad Deana Vuletića o gay i lezbijskoj povijesti u Hrvatskoj od 1945. do 2000. Taj je mladi znanstvenik ovaj tekst napisao na Yaleu, odakle je imao objektivan pogled na hrvatsko društvo koje je tek nedavno osvijestilo i dozvolilo postojanje seksualnih manjina u vladajućoj, heteroseksualnoj javnosti.

Vuletić se još jednom obraća hrvatskom društvu, sada kao autor predgovora knjizi za koju kaže da će napokon rasvijetliti dosad nevidljivu, tabuiziranu temu hrvatske povijesti – homoseksualizam. Punim imenom „Usmena povijest hrvatske homoseksualnosti u Hrvatskoj 1945-2000“ nastala je kao produkt jednogodišnjeg istraživanja organizacije Queer, a hrvatskoj će se javnosti predstaviti 22. prosinca ove godine.

Pridjev „usmeno“ u nazivu knjige upućuje na specifičnu metodu prikupljanja povijesne građe. Dvadeset pet osoba, mahom homoseksualaca i lezbijki, različitih godišta, ispričalo je svoje intimne doživljaje iz prošloga vremena, otvoreno iznoseći svoje najdublje osjećaje, strahove i razmišljanja.

Vrijeme novootkrivene povijesti počinje 40-ih godina prošloga stoljeća, kada su se pod komunističkim režimom homoseksualci progonili i svoje zločine odsluživali godinom dana zatvora kao „neprijatelji sistema“. Pozitivni pomak se događa tijekom 60-ih i 70-ih, a kulminira u 80-ima koje su napokon pokazale spremnost na drukčiju vizuru ljubavi i seksualnosti. Homoseksualni čin se dekriminalizira, osniva se prva lezbijska grupa, Radio 101 emitira „Frigidnu utičnicu“.

Međutim, Hrvatska se ne spominje u Enciklopediji homoseksualizma, kao ni u Enciklopediji gay povijesti i kulture, za razliku od susjedne nam Slovenije ili Srbije. Hrvatska kao da cijelo vrijeme negira postojanje seksualnih manjina i tek sada, uz financijsku pomoć Ministarstva kulture, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i COC-a Nederland, 25-oro ljudi hrabro odlučuje posvjedočiti kako je bilo živjeti kao gay ili lezbijka prije nekoliko desetljeća, prije gay prideova, prije prava homoseksualaca.

Iako je važno da se ovi ljudi prvi put otvoreno obraćaju društvu koje ih je u povijesti držalo iza zatvorenih vrata, jednako je značajno da u svojim odgovorima pokazuju borbu protiv novonastalih predrasuda koje svakodnevno trpe. Oni nisu samo homoseksualci, oni su također navijači Dinama, pobornici raznih političkih stranaka, njihov identitet nije osakaćen seksualnim opredjeljenjem.

„ … mislim da jednom Prideu treba jedno 100 − 150 ogromnih ljudi od 2 metra i 100 kila koji postoje u ovoj zemlji, koji će se pojaviti tamo i biti ljudi iz, ne znam, teretane, nogometnog kluba, iz pivnice, iz nečega, da se razbiju predrasude. (r. 1973.)
„Ja jesam homoseksualac, definitivno, međutim, moj predstavnik nije onaj polugoli u tangama. On ne predstavlja mene, on predstavlja nešto drugo.“
( r. 1956.)

Urednici „Usmene povijesti homoseksualizma u Hrvatskoj 1945-200“, ujedno organizatori raznih Queerovih aktivnosti, Zvonimir Dobrović i Gordan Bosanac, željeli su čitateljima dokazati činjenicu da su osobne LGBTQ (Lesbian, Gay, Bisexual, Transgender, Queer) povijesti uvezene u matricu općeprihvaćene društvene povijesti. Priče koje su ispričali glavni likovi ove knjige nisu znanstveno utemeljene činjenice, niti bi one to trebale biti. Na njihovim se stranicama stalno pojavljuje bjelilo straha, unutarnjih konflikta i zaborava. No, kako je svaka povijest skup malih ljudskih borbi i postignuća, tako se i ova zabranjena povijest sastoji od 25 hrabrih svjedočanstava o prošlosti koja će ozbiljno poljuljati homogenu sliku hrvatskog društva.

PROGONI HOMOSEKSUALACA U VRIJEME KOMUNIZMA

Ono što se zna o davnim dvadesetim i tridesetim godinama prošloga stoljeća u gay subkulturi održano je usmenom predajom. Tako se spominje da je određeni gospodin K. u svojoj vili na Rabu okupljao najveću gay ekipu Europe, ili kako su na Braču tridesetih godina u paru živjela dvojica muškaraca. Te priče pomalo romantično svjedoče o vremenima kada se mirno i tiho moglo živjeti u društvu koje nije previše zabadalo nos u živote svojih „drukčijih“ sumještana. Homoseksualci su partnere nalazili u šetnji gradskim parkovima, pod krinkom slučajnih prolaznika koji bi skriveni od javnosti iskazivali svoju žudnju.

Međutim, kasnih 40-ih počela se osjećati homofobija. Tito je zabranio homoseksualni odnos u svih sedam jugoslavenskih republika. Javnost je postala osjetljiva, policija je hapsila homoseksualce kojima je kazna bila godina dana među rešetkama. U raznim svjedočanstvima iz toga vremena postoje implikacije da su pripadnici seksualne manjine ponekad završavali u Novoj Gradiški ili na Golom otoku. Najgora su suđenja homoseksualcima bila u Rijeci i Dubroviku.

„… znam tu jednu stravičnu priču da su ’52. komunisti tamo pohapsili neke gay ljude… Da su im stavili vreće na glave i napisali, tolko su obzirni bili ne, da im se lice ne vidi, napisali im ja sam peder i tak ih vodili kroz Dubrovnik. 1952.“
( Toni, r. 1945.)

U šezdesetima je represija napokon popustila. U Zagrebu su se homoseksualci potajno viđali iza Strossmayerove galerije, ponovo su odlazili u šetnje Botaničkim vrtom.

SEDAMDESETE – DESETLJEĆE PRIPREME

Hrvatskom je u sedamdesetima zavladao miris cvijeća i slobode, hippie pokret uvezen iz Amerike promovirao je bezgraničnu, nesputanu ljubav. Homoseksualci i lezbijke osjetili su promjenu. Novo je desetljeće otvorilo više vrata i slobodno su ulazili u društvene pore – u gradske prostore.

U Zagrebu je bilo mnogo mjesta u kojima su se homoseksualci osjećali dobrodošlima. Kavu su pili u Kavani Dubrovnik, nalazili se u restoranu Tomislav u Bauerovoj, a večeri provodili u tada popularnom lokalu Splendid ili u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika (popularno zvanom „Kod Stipe“). Bundek je bio na glasu kao omiljeno šetalište gay populacije. Intelektualci i umjetnici različitih seksualnih orijentacija družili su se u Klubu književnika na Trgu bana Jelačića ili u Klubu filmskih radnika na Britancu.

„Možda bi se onda već moglo početi govoriti o nekakvoj kulturnoj jezgri i zajednici. Tamo su se svi poznavali, a tamo je uvijek bilo i gay friendly ljudi.“
(Toni, 1945-2013)

Lezbijke uglavnom nisu odlazile na zagrebačka okupljališta. Držale su se u zatvorenim krugovima, provodeći večeri u privatnim stanovima.

Krivo bi bilo pak zaključiti da ju u ustaljenom ritmu izlazaka izumrlo nalaženje partnera po gradskim parkovima (u Zagrebu je to bio park Ribnjak), seksualni odnosi odvijali su se u javnim zahodima (jedan od poznatijih nalazio se na Strossmayerovom šetalištu), a zabilježeno je da su se muške prostitutke mogle pronaći u jednoj krčmi na Zrinjevcu. Praksa zabranjenog seksa ostala je prisutna.

Prijelomna godina povijesti homoseksualizma u Hrvatskoj bila je 1977. kada je dekriminaliziran homoseksualni čin između suglasnih odraslih muškaraca. Međutim, zakon zadržava izraz „protuprirodni blud“, ostavlja negativnu konotaciju u svom nazivu, implicirajući nekakav poremećaj ličnosti.

MEDIJSKI PROBOJ U OSAMDESETIMA

Već 1981. časopis ”Polet” je objavio fotografiju golog muškarca, što je izazvalo veliki skandal u širokoj javnosti. Gay aktivisti osjetili su to kao vjetar u leđa i stoljeće proboja u medijski prostor je započelo.

Na frekvencijama Radija 101 (tada Omladinskog radija) 1984. g. Toni Marošević pokreće Frigidnu utičnicu, emisiju u kojoj su homoseksualci i lezbijke razgovarali o problemima u životu gay populacije. Na queer radio valove negativno su reagirale konzervativne novine, dok su ih podržavali Liber, Start, Danas, Polet i druge tiskovine u kojima su autori poput Lidije Sklevicky, Tanje Torbarine, Alemke Lisinski i Dalibora Cvitana često iznosili liberalnije stavove i obrađivali gay teme.

„ Drugi je dan Sabor o tome raspravljao, čovječe!“ (Toni, 1945-2013)

U osamdesetima se i u drugim hrvatskim gradovima znalo za gay okupljališta. Tako je Split imao Ghetto, Osijek je imao dvije „štajge“ u blizini Tvrđe i današnji Oxygenu kraj kazališta. Osječani su se kupali na Kopakabani, a dubrovčani su imali nudističku plažu na Lokrumu. Zagrebački nudisti uživali su na Jarunu, koji je sve više zamjenjivao nekad omiljeni Bundek.
U glavnom je gradu popularno mjesto za izlaske queer članova hrvatskog društva bio kafić Bacchus kraj Glavnog kolodvora, a išlo se i u kultni Lapidarij ili KIC.

Lezbijke su se tih godina probudile iz uspavanosti i bile čak bolje organizirane od homoseksualaca. Bilo je vrijeme da svoje nježne žudnje iznesu na svjetlo dana. Na Trešnjevci su se žene okupljale u kafiću koji je polako postao mjesto sastanaka Ženske grupe. 1989. g. osnovana je prva lezbijska grupa u Hrvatskoj, koja je nazvana „Lila inicijativa“.

„ … Neke djevojke su počele dolaziti iz Kutine, Varaždina, Vukovara (…) Neke su od njih tražile neku vrstu psihološke pomoći, neke su željele samo nekoga upoznati. Stvorio se krug žena koje su željele nešto, htjele su raditi u nekoj ženskoj grupi“
(Nataša, r. 1964.)

Malo-pomalo, gay osobe mogle su se u Hrvatskoj slobodnije kretati, nisu se osjećale odsječeni kao prethodnih desetljeća. Njihova se kultura uvlačila u svakodnevni život društva, postali su pripadnici subkulture.

Knjiga Marijana Košičeka „U okviru vlastitig spola“ mnogima je osvijetlila vlastiti odraz. U kinu August Cesarec u Zagrebu 1988. g. održan je ciklus filmova gay tematike, a krajem desetljeća izlazilo je posebno izdanje časopisa „Erotika M“, koje je objavilo homoseksualnu kartu SFRJ.

„Mora se uzeti u obzir da je negdje tamo do 1988. bilo relativno malo nasilja prema prema homoseksualcima, nije se na homoseksualnost gledalo kao na nešto loše…“
(Davor, r. 1961.)

Gay udruge Ligma i Info AIDS organizirale su u Zagrebu noćne zabave, slušao se Boy George, Madonna, Cher. Sve je mirisalo na bolja vremena. A onda je počeo rat. Osamdesete su bile najbolje.

TUĐMANOVE DEVEDESETE

Tuđmanova je vlast homoseksualce i lezbijke ponovo gurnula pod tepih. Liberalizacija je prekinuta, a pogrdni izraz „peder“ postaje svakodnevna poštapalica. Aktivisti su ušutkani, glas drukčijih prigušen je omčom straha.

Mjesta na kojima su se homoseksualci družili osvanula su s lokotima na vratima. Djelovao je jedino zagrebački Bacchus u koji je svake subote dolazila policija i popisivala imena ljudi koja su se tamo zatekla. Opet je zavladala represija.

Nešto su se slobodnije mogli ponašati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a ciljane šetnje su bile ograničene samo na Botanički vrt. I ništa više.

Sve do pojave Bad Boya, prvog gay kluba u Hrvatskoj koji je otvoren u Zagrebu 1999. godine.

U devedesetima se dosta putovalo, tako da su queer osobe imale priliku otići u liberalnije sredine i vidjeti kako se tamo živi. Išlo se u Los Angeles, San Francisco, London, Pariz, a nekad je bilo dovoljno povući do Ljubljane da se osjeti opuštenije ozračje.

„ …tamo su bili gay parovi, lezbo parovi i oni su javno pokazivali da su u tim vezama. Držali su se za ruke… To nikoga nije sablažnjavalo niti zgražavalo.“
(r. 1956.)

Međutim, pojavio se internet, nov načini komunikacije koji po svojoj prirodi podrazumijeva anonimnost. Internet je za homoseksualne zajednice ubrzo postao „tehnologija slobode“. U cyber prostorima stvarala su se nova pravila ponašanja, kultura međuljudskih odnosa.

STOLJEĆE U KOJEM ŽIVIMO

2002. g. u Zagrebu je održan prvi Gay pride, a iduće je godine donesen zakon o istospolnim zajednicama.

Masovno deklariranje i glasno traženje prava na vidljivost i prava na razliku prouzročilo je negodovanje dijela javnosti koja nije spremna izjednačiti svoja građanska i ljudska prava s pravima onih koji su drukčiji. Nakon Domovinskog rata, pojavila se stereotipna slika hrvatskog muškarca i hrvatske obitelji i ta je slika postala svetinja. Sve ostalo je bilo nešto drugo, nešto što nije u skladu s pravim hrvatskim čovjekom. Danas se ostaci takvog mišljenja mogu iščitati iz razgovornog jezika koji je prepun grubih, pogrdnih izraza bilo za etničke, bilo za seksualne manjine.

Iako se govor mržnje još može čuti u hrvatskim gradovima, prošle je godine u Kazneni zakon uvedena definicija zločina iz mržnje koji se kažnjava s 10 do 40 godine zatvora.

Kada ih pitate što misle o Gay prideu i pravima homoseksualaca, velika većina heteroseksualnih ljudi dat će vam isti odgovor: „Neka oni u svojoj spavaćoj sobi rade što žele“. Jedna gay aktivistica im odgovara: „Ne zanima ni mene tko što radi u spavaćoj sobi, ali da ja tebi uskratim da možeš u bilo kojem trenutku svom partneru iskazati naklonost, tek tada bi ti znao što znači biti bez toga“.

(Izvor: Korana Maštrović, Obzor Večernjeg lista, 2008.)