Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Posljednji tango u Parizu

”Naišlo je kao ljetna oluja, kad sam vidio tu ženu, privukla me kao nikada ni jedna prije nje, nisam prestajao misliti o njoj, bila je u svakom trenutku mog dana i noći. Oboje smo se najprije opirali, ali dogodilo se, požar nas je zahvatio, i u sljedećem smo trenutku već gorjeli.

Moja je žena od početka znala što se događa. Bilo smo u braku već dugo, bila je to velika studentska ljubav kojoj je svakodnevica ugušila strast, ako je strasti ikada i bilo… jer moja žena je nježna, dobra, senzibilna, predivna prijateljica, najbolja majka… ali nikad mi zbog nje nisu drhtala koljena, niti se znojili dlanovi, ako razumiješ što mislim…”

Slušala sam bez riječi ovaj monolog mog prijatelja, jednog ljetnog poslijepodneva u zelenoj sjeni kestena jedne pivnice, gdje smo u to doba bili jedni gosti.

”Sve je trajalo kratko vrijeme, strast se sama u sebi ugasila, jer je nije imalo što hraniti. Zapravo, osim nje, ničeg drugoga nije ni bilo… jer da jest, ja bih napustio i ženu i obitelj, učinio bih to bez razmišljanja. Ovako… sve se urušilo samo od sebe i prestalo, a ja sam uplovio u svoj stari život. Ali tu više ništa nije bilo isto, nestalo je one vedre prisnosti, povjeravanja i drugarstva… žena me ništa nije pitala, niti sam ja išta govorio. Što sam mogao reći? Da mi je žao? Pa ona me poznaje bolje od ikoga, i zna da bih otišao, da je na drugoj strani bilo više od strasti. Nije mi to stil života, nisam to učinio ni prije, ni poslije nego samo tad, i nisam imao izbora. Sad živimo kao stanci koje povezuje svakodnevica, životom iz kog je nestao okus i boja, sve je postalo ravna crta…”

Samo sam klimala glavom ne prekidajući ga, jer niti je on očekivao da nešto kažem, niti sam ja imala što reći. Sve što je izgovorio došlo je iz dubina, kao ljudska potreba da drugom ljudskom biću glasno kaže nešto na što ne očekuje odgovor, ni komentar.

”Kajem li se? Ne… nimalo. Da to nisam učinio čini mi se da bi me nestalo, jer bih vjerovao da sam propustio ono za čim se cijeloga života traga, i žalio bih za tim, gadeći se vlastitog kukavičluka. Onih nekoliko mjeseci dok sam vjerovao u taj san, bio sam ja više nego ikada u životu, bio sam živ, i taj osjećaj je nešto čega ću se sjećati do svog posljednjeg dana.
Ali, da je moja žene od mene tražila da iselim, učinio bih to istog trenutka… ja ne znam razumiješ li to sve ovo što ti govorim?”

Ma razumijem, kako ne bih razumjela. I njegovu žudnju da bude dorastao svom snu, i mirenje s iluzijom, i blagu ženu koja je takva kakva jest, jer svoju prirodu nitko ne može mijenjati, a sama dobrota ne može nikoga zadržati, osobito ako je nasuprot nje nada u odgovor i ispunjenje onog vječnog nemira između muškarca i žene.

I zato jer razumijem, samo kimam glavom, i šutim s lakoćom,a kad se rastanemo sve ću zaboraviti, i na sljedećoj kavi to više nećemo spomenuti ni on, ni ja. Samo ću povremeno, onako za sebe, u mislima prošetati tom starom pričom, vječnim ljudskim traženjem umnoženim u milion varijacija, koje sve iste govore o istom. Ljudskoj čežnji za trenutkom potpunosti i dolaskom na cilj, u potrazi koja zapravo, nikad ne prestaje.