Piše: Rolando Peharec

Tina i Tina su dvije simpatične djevojke zbližene zajedničkim poimanjem umjetnosti. Istomišljenice su se združile u gestalt nazvan Eklipsice. Nikad nisam uspio prokljuviti što u toj nadasve zanimljivoj simbiozi radi ona druga Tina, što je zapravo i potpuno nebitno jer ipak je u cijeloj priči najbitniji krajnji cilj. A to je umjetničko djelo koje je, kako su nas učili, rezultat neponovljivog trenutka umjetničke inspiracije.

Probudili me Rajko i Tina. Da idemo na otvorenje izložbe u Cankarjevom domu.

Njihovo remek djelo, stvaranju kojega i sam pridonijeh ponekom vještinom one paklene noći s kojom sam vas već imao zadovoljstvo upoznati, pod jakim svjetlom reflektora zauzima počasno mjesto kao prvi izložak, odmah nasuprot ulaza u izložbeni prostor.

Burek poslužen za zakusku bio bi izvanredan da nije hladan… što Rajku nimalo ne smeta, pa mi, vidjevši da se kolebam, otima porciju.

Bilo bi mi milije da ne pita kako mi se dopada “slika”, ali naravno, pita… čime mi aktivira do tog trena uspješno uspavane moždane vijuge. Spomenuto djelo je primjer vrhunskog kiča.

Trudim se distancirati i ne biti subjektivan, ali ipak mali demon mi sjeda na rame i cvrči – Jebeš dan kad sam se opredijelio za sofisticiran i estetiziran pristup… oni rade umjetnost, stari moj! A kako to ide?!

Tina nategne kustosa da joj dozvoli fotkanje u prostoru galerije… Ne… ne… zapravo, Tina nategne Rajka da nazove prijatelja koji je nekakav organizator u klubu K4 koji u ime spomenutog kluba pošalje službeni dopis kustosu galerije sa zamolbom da se dopusti korištenje galerijskih resursa i prostora za potrebe stvaranja umjetničkog djela. To jest fotkanje.

Rajko dotegli opremu, osoblje galerije otjera posjetitelje i dovuče prepariranog orla, dvoipolmetarskog kapitalca, tada Tina namjesti guzu na sceni koju su prethodno Rajko, asistent i osoblje galerije brižno namjestili. Škljoc!

Potom Rajko odnese film Janezu na razvijanje. Janez film proslijedi Matijažu na skeniranje. Matijaž, nakon Rajkove uspješne agitacije, sken doturi meni na retuširanje. Neki student, poliglot, koji zna hebrejski, napiše klinastim pismom biblijski citat. Koji ovaj puta ja skeniram, a Rajko ga ubaci u sliku jer ja više nemam vremena. Franci to isprinta na veliko platno. Dva metra sa dva. Jure kašira. Borut na-vrat-na-nos preko noći napravi masivan stilski okvir koji Mitja ujutro pozlati. Dejan transportira. Stojan objesi na zid.

A Eklipsice su umjetnice. Pljesak molim!

Ležim u krevetu i gledam neki bibisijev dokumentarac o životu džinovskih tarantula. Već imam ideju. S realizacijom krećem idući tjedan. Čim se Iztok odluči javiti na telefon.

(Iz knjige Rolanda Pehareca: ”Nešto posve osobno ili da vam ne bih ponovo pričao”)