Piše: Marijan Grakalić

Postoji ta daleka zemlja koja je domovina svih čuda i u njoj grad Benares (Varanasi – hindu) sa svojim palačama, minaretima, džamijama i dvadeset tisuća hramova, s milionima tamnoputih ljudi u šarenim haljinama, nerazumljivim jezicima, nepoznatim životinjama i čudesnim vidicima od kojih zastaje dah toliko često da se nakon nekog vremena boja lijevog oka promijeni i ono tada ako je plavo postane zeleno, a ako je crno pređe u smeđe. Nema pravila koja se tu protive snoviđenjima i zato tek jedan pogled na zdanje hrama Kashi Vishwanatha u mahashivaratri (veljači) kada započnu obredi znači više nego sva odricanja i zablude koja se najčešće prešute i nikome ne kažu pa ne stignu nigdje, njih ne može odnijeti niti sveta Ganga jer rijeka priča i moli cijelim svojim tijelom koje je tek dio one božanske kozmičke ceste po kojoj lutamo i koja su naša istinska pustolovina.

Možemo zaboraviti sebe, također i svakog drugog i svaku molitvu, no sudbina posjeduje svoju prirodu koja nas nikada ne ostavlja (avimuta). Spavati noćima u parku ispred hrama Anapurne i usnuti živu priču (sastri) bogatu kao ljetinu koju daruje Božica, potom se posvetiti u susjednom hramu s devet tornjeva što nam približavaju svih devet planeta koji vladaju zdravljem i bolestima, da bi se potom otišlo dalje put Rishikesha (doline mudraca) malom planinskom željeznicom kako bi potom za pješačenja u Dolinu cvijeća bila ispunjena vlastita dharma (ukupnost), to znači iskusiti pustolovinu. Posvećenje i putovanje duhovna su svojstva gotovo stvarna kao i stih neke pjesme, moguće one koja zaziva pobratimstvo u gradu mnogih bogova u kojem se ujutro svatko, pa i svaki bog ipak budi sam, a onaj mu je drugi tek jamac njegove besmrtnosti.

Govoreći jezikom koji ništa ne dijeli (advaita) čovjek, pa makar i domaći u takvom slučaju ipak ostaje strancem, onda i pustolovom, umjetnikom, boemom a ponekad i novinarom ili vodviljskim i izmišljenim predsjednikom popularnim u sirotinje. To je jezik kojim je govorio i pisao moj drug Željko Malnar, indijski pečalbar, pustolov i izvorni vjesnik čarobnih fragmenta nama dalekih prostranstava i njihova svjetskog duha. Nezasitne su oči koje čitaju riječi vrijedne pamćenja nakon što se dogodi zapanjujuća smrt, ružna poput rane. Tko zna kako će se Željku vratiti njegove riječi jer one su jedina popudbina koju nosi sa sobom u daljine kuda je sada krenuo daleko iza raskršća sunca, planina i mora.

Sretna ti plovidba svjetski putniče na drhtavim kozmičkim morima, ti vječni nomadu. Ništa nećeš izgubiti jer te nisu sustigle ove okrutne groznice koje se ovdje množe u mračnim kutcima. Dakako, razumjeti naš pradavni jezik, baš svatko ne može.