Napisala i fotografirala: Jasna Čirić

Most prelazi Drinu u jedanaest šiljastih lukova, koji se spram sredine znatno dižu; dug je 170, a širok 6,3 m. Razmak je u lukovima izmed 13,7 i 18,6 m. Jedan stručni sud, osnovan na temeljitim studijama, iskazuje o toj gradnji, da joj se je vrijedno diviti, i to tim više, što tadašnji graditelji, većim dijelom Dubrovčani, nijesu raspolagali onim tehničkim pomoćnim sredstvima, kojima se danas lakše ovršuju najteži radovi. Stariji je doduše most na Neretvi kod Mostara, sagragjen godine 1566.. no ljepši je svakako i veličajniji drinski most u Višegradu. („Das Bauvvesen in Bosnien und der Hercegovina” [graditeljstvo u Bosni i Hercegovini|, izdala zemaljska vlada, Beč 1887.).

Nasred mosta, iznad klupa, što su još i danas tamo, stajala je do godine 1886. jednokatna kućica od hrastova drva. Služila je za stan stražarima na mostu, no kako je bila ruševna. morala se je ukloniti, što se napokon i radi estetskih razloga mora odobriti. Kamen s napisom, uzidan u most, kazuje, da je most taj sagradio veliki vezir Mehmed paša Sokolović godine 979. p. Hidžr.

(1571. p. Is.). Napis glasi po prevodu iz turskoga jezika ovako:

Mehmed paša, koji se sada može sravniti s Asafom,*)
Svojom je uzvišenom ličnošću uzveličao svijet.
Uporabio je svoj imetak za zaduzbine u slavu božiju.
Niko ne će reći, da jc tako imetak u ludo potrošen.
Svega je života i zlato i srebro davao u zaduzbine,
Jer je znao, da zaduzbine ostavljaju lijep spomen.
Na Drini je u Bosni sagradio veličanstven most.
Razapeo je lukove nad tom rijekom,
Tom dubokom rijekom, u kojoj je voda plahovita.
Njegovi preteče ne mogoše toga sagradili;
No božijom voljom paša to učini,
Da mu se spominje ime s poštivanjem i blngodarnošću.
Sagradio je taj most, kakvoga nema na svijetu.
Sigurno ne će niko reći, da je u ludo potrošen novac,
kada se ovako upotrebi!
Božijoj se milosti nadam, da će graditeljev
Život srećno proteći i da ga ne će nikoja nezgoda pomračiti.
Badija,*) koji je vidio, kako se je gradnja dovršila,
ispisao je tarih**),
Bog hlagosovio ovu gragjevinu, ovaj divni krasni most!
979 ( = 1571).

Drugi napis na mostu, sada već prilično oštećen i na nekim mjestima, takav, da ga ne možeš odgonetuuti. glasi u prevodu iz turskoga jezika:

U vrijeme sultana Murata, sina sultana Selima, odluči se dobročinac Mehmed paša te na rijeci Drini izgradi velik most velikom mukom pod svojom paskom. Dao Bog, da mu gradnja bude čvrsta, a sreća njegova života vazda vjerna, i da njegove želje budu plodne naobadva svi jota. . . . (nečitljivo) . . . Takva djela . – . (nečitljivo) . . . koji se tomu dive neka se Bogu moli za osnivača. . . . (nečitljivo) . . . most sagradio, neka Bog blagosovi. U vodi . . . (nečitljivo) . . . bio mu je biser kao i sedef: Ja sam sagradio most na ovim vodama, ja Mehmed paša. 985 ( = 1577).

Ruševine očinske kuće Mehmed paše Sokolovića vide se još i danas u malom seocetu Ravancima med velikom i malom Vardom nedaleko od gradića Rudoga. Kao graditelj mosta, spominje se neimar Mitar ili Rade, te se uz tu gradnju vezuje silesija narodnih priča, koje se većim dijelom bave običajnom kod južnih Slavena žrtvom uz gradnju, naime uzigjavanjem živa ljudskoga stvora. Jednu od najljepših ispjevanih priča priopćuje Košta Hormann u svojoj knjizi „Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini”:

„Mehmed paša tri cara dvorio,
Pa tri kule i/dvorio blaga,
Pa on sio misli premišljati,
Kud će tol’ko blago dijevati:
Al će blago davat sirotinji,
Al će blago u Drinu sipati,
Al će gradit po Bosni haire.
Sve mislio na jedno smislio:
Hoću gradit po Bosni haire,
Najnaprijed na Drini ćupriju.”

Odma se prihvati posla te gradi knjigu i šalje je Mitru neimaru,
neka se sprema, da sagradi na Drini ćupriju. I još:

”Ti povedi do trista majstora
1 hiljadu djece irgatina,
Sto će studen kamen dohićati.”

No ta se zapovijest ne svigje Mitru neimaru, jer misli, da se ne će moći izvršiti.

”O bora mi, Soko Mehmed paša,
Koliko je polje višegradsko,
Da je tovar do tovara blaga…
Još na tovar po tri kese blaga,
Još i uz to tvojeg haznadara,
Što će brojit nebrojeno blago,
Jedva bi se gradila ćuprija.”

No paša ga umiri i obeća mu, da će najamiti za ćupriju sve to
nebrojeno blago. Mitar se sada laća posla, uzima do trista majstora I
hiljadu djece irgatina;

„Pa uzjaha vranca debeloga,
Pa eto ga gradu Višegradu.
Natjerao vranca debeloga,
Da okuša, je 1′ kolika Drina,
More li se graditi ćuprija,
j Tamam vranac nasred vode dogje,
Pa se dalje ni maknuti ne će;
Mitar bije ćizmom i mahmuzom,
; A konj mu se ni maknut ne more;
Mitar bije trostrukom kandžijom,
A konj mu se ni maknut ne more.”

Paša gleda s obale nezgodu Mitrovu i ne zna, šta je.
Baci mu svoju hamajliju, Mitar je srećno uhvati i objesi
konju oko vrata, a konj odma iskoči na suho;

”I iznese bjelogorku vilu.
Rusa joj se kosa obavila.
Vrancu konju oko prvih nogu,
Htjela ona da utopi Mitra
I njegova vranca debeloga,
Pa je vranac na suho iznio.
Kad to vigje Mitre neimare,
On poteže sablju od pojasa,
Da on njojzi odsiječe glavu.”

A l i ona ga Bogom bratimi, neka je pusti u Butkove stijene, a dok stane graditi ćupriju, ona će mu za to pomoći. Mitar posluša I pusti je. Stane graditi ćupriju i gradi je sedam godinica., a nikako da posao odmakne. Što on u dan načini, to neka nevidiva i neznana sila po noći razori. Dodija to i paši te on vikne Mitru, kamo mu posestrima vila, što mu je obećala pomoć. Mitar vikne svoju posestrimu; ona mu Be odazove, ali v e l i:

„Bogom brate, Mitre neimare!
Ne mogu li na jardumu biti,
Ne dadu mi moje sestrenice.”

Za to mu kaže, kako će mu stati na Drini ćuprija. Nek uhvati Stoj u i Ostoju i uzida u ćupriju kulu. Mitar tako učini i nije mu se više po noći rušilo, sto u dan načini. Posao se svrsi i devete godine stade na Drini ćuprija. No:

„Dogje Drina mutna i pomamna,
Pomoli se vitka omorika,
Te udari u ćupriju kulu,
Te zanjiha na Drini ćuprijom.”

Prepade se Mehmed paša, da se ne će oboriti ćuprija. Mitar veli, da se je to Drina pomamila, što je nije paša darovao, već neka je dariva i smiriće se. Paša naspe na ćupriju blago, uzme srebrenu lopatu i rasturi blago na sve četiri strane, — dariva premutnu Drinu. Mitar se spusti na tanke tenefe s ćuprije i sasiječe vitku omoriku. A:

„Iz omore krvca udarila,
Iz omore nešto progovara:
Osta danas na Drini ćuprija,
Osta danas, osta do vijeka.”

Rijeka opet mirno poteče. Kako je ćuprija sada bila gotova I nije joj više bilo nikakve opasnosti, pusti je paša svijetu, no postavi n a njoj gjumruk. Lijepo se je svidjela Bosancima nova ćuprja, no gjumruk im nije bio po volji. Eto tako kiridžije, pa zapjeva:

”Oj čuješ li, Soko Mehmed paša,
Jesi čudan hair načinio,
Načinio na Drini ćupriju,
Al si malo, paša, okvario,
Što si na njoj gjumruk postavio,
Na pješaka dva b’jela dinara,
Na konjika četiri dinara;
A ko nema četiri dinara,
Skidaju mu sa konja pokrovce.
— Kad to čuo Sok6 Mehmed paša,
On je pravo gjumruk oborio.”

Ovdje se o žrtvovanju priča samo, da se je zazidalo dvije djevojke. U drugoj se narodnoj pjesmi spominje i samo jedna žena. Prvu ženskinju, koja se iz jutra približi gradnji, odlučiše zazidati u stup. Na nesreću bila je to baš graditeljeva žena; sve joj zapomaganje ne poniože, već je ljudi zgrabe i izvrše strašno djelo. 0 svima se gradovima i mostovima u zemlji pričaju slične takve priče, i još u početku sedamdesetih godina našega vijeka, kada su Trebinjci naumili sazidati most na Trebinjćici, ukradoše na dubrovačkom zemljištu mrtvo dječije tijelo, da ga uzidaju u temelj!