Poslije i prije klanja

Mi nijesmo krivi što časi su loši
i huljâ što ima na snope,
mi nijesmo dužni svirati dude,
– Kako bi gazde s Dunava htjeli,
– kako bi forum htio Europe.

Življasmo nekoć ko ovnovi dobri,
bojeć se pruta gladnog pastira,
ne znasmo vrijeme, ljudski koledar.
– Vrijeme je teklo. Gledasmo tupo
kako u dude pastir to svira.

S prutom kraj sebe sviro je pastir,
dok nijesu na nas vukovi pali;
bleknusmo tužno, skunjivši glave
pusteć se klati. A vukovi prosti
srećno su, vješto, voljko nas klali.

Mnogo nas osta, a kosti pastira
ležahu na tlu tvrdog kraj pruta;
smijali su se vukovi siti
nama, pastiru, bezbrižnoj svirci:
“Svirajte, dragi, još nekol’ko puta!”

To nama bi dosta. Pljunusmo na se,
ovnove tupe. Idejna braća
stisnusmo pjesti, znojne od snage,
prezrevši dude, digosmo prute
bombom se, miškom, krvarenje vraća.

Vrijeme je tako, to drukčije ne ide,
mi sasma nove slijedimo stope:
Ideja naša živi od krvi …
– eto nek znadu dunavski vuci
– eto nek znade forum Europe.

(August Cesarec,Zagreb, 4. prosinca 1893. – zagrebačka Dotrščina
17. srpnja 1941 Zagreb. Pjesma na Sudbeni stol, 21. IX. 1912.)