Piše: Sanja Matovinovic Zec

Znaš, drago mi je

Znaš, drago mi je da sam izbrisala tvoj broj iz mobitela. Da nisam dobio bi noćas u neko doba poruke za koje nisi zaslužan, koje tebi uopće ne pripadaju i ti nemaš veze sa tim porukama. Sad bi mi vjerovatno bilo neugodno. Ovako nije. Doduše, poslala sam poruku na jedan sasvim drugi broj, ali to se ne računa, to je bila samo jebena samoća koja je pisala nešto na mobitelu. Ono, kao, vidi, ipak sam živa i tko te jebe.

Noćas, jutros, ne znam koje je bilo doba, razbila sam prozor. Normalno, kad sam negdje izgubila usput ključeve a u kući nije bilo nikoga tko bi mogao otvoriti vrata i reći: ”Uđi”. Kao lopov sam ušla u vlastitu kuću. Razbila sam staklo. Znaš da to nije lako? Izgleda lako a nije. Nisam ja neki razbijač. Treba to imati u sebi, izgleda. Jednom davno, moja doktorica, prijateljica starija i iskusnija, rekla mi je, skoro pa napisala recept s kojim nisam mogla otići ni u jednu apoteku. Rekla je:- ne drži to u sebi, izbaci, pokaži, razbij nešto.

Taj dan sam došla doma i uzela tanjur. Obični, najobičniji. Tanjur koji se kupuje na kile. Bijeli, okrugli, običan, duboki tanjur. Trebalo ga je uzet sa obje ruke i samo malo zamahnuti. Sve što me ubijalo stavit u taj tanjur i opizditi ga o pod. U kuhinji ga nisam mogla razbiti. Odnijela sam ga u kupaonu, zatvorila vrata. Da susjedi ne čuju da ubijam tanjur. Ne zna koliko puta sam ga htjela mlatnuti o pločice. Znam da sam ga na kraju zagrlila, privila na prsa, kliznula na pod, leđima naslonjena na vrata i plakala.

Tanjur je dobio pomilovanje. Kao u filmovima o osuđenicima na smrt kojima pet minuta prije izvršenja presude jave da se presuda ipak neće izvršiti. Ne znam kome sam taj dan dala pomilovanje. Tanjuru ili sebi.

A noćas sam razbila staklo. Porezala sam prst, ne znam kako. Jebi ga! Nisam mogla dočekati jutro pred vratima.

Evo, sjedim uz lapu na kauču. Od mene ništa. Samo gole noge. Duge, do poda. I crna majica. Majica koju ne poznam. Nije moja. Na mojoj bijeloj bluzi ima deset gumbića. Na ovoj majici ima samo neki www na leđima. Vidjela u ogledalu. Dugokosi roker, zaostao u vremenu kad ženske nisu nosile grudnjak, pa ni prozirni, išao je po nju samo zato jer sam rekla da ću je obući tamo gdje sam bila. Na barskoj stolici za šankom. Sad ovo ispada kao da je moje presvlačenje vrijedno da se ide kroz pustinju i prašumu po crnu majicu a nije. Ili, kako kome.

I tako, sad sam razbijač u crnoj majici sa tim nekim www na leđima.

I da! Imam jednu molbu. Zamolbu, kako se to danas lijepo kaže. Ajde, molim te, izađi iz moje glave. Odi tamo negdje gdje će te čuvati sa željom, hraniti pažnjom i maziti sa čežnjom. Bolje će ti biti tamo gdje ćeš biti dočekan sa dužnim štovanjem.

Ja sam jebeno nevirtualni tip.

Ne prihvaćam da pijem tekilu sa tipom kojem ne znam ni boju očiju.

Ovo bi mogla, možda i trebala, poslati na nekoliko adresa, ali ja šaljem tebi. Besmisleno. Nepotrebno. Ničim izazvano. Dobar tebi dan, jutro i sve tako. Ja idem natrag u krevet, s jebenom crnom www majicom i nepotrebno dugim golim nogama.