Piše: Edit Glavurtić

Kakve bi stihove pisao Antun Branko Šimić da je poživio duže od svojih dvadeset i sedam godina? Kakve bi slike slikao Josip Račić da ga u njegovoj dvadeset trećoj godini nisu našli ustrijeljenog, one davne lipanjske subote, u hotelskoj sobi u Parizu? Je li njihov pješčani sat unaprijed podešen tako da se sve što trebaju doživjeti i stvoriti dogodi u tom kratkom vremenu koje im je dano? Da u njemu bude sve rečeno, a sve boje s palete potrošene?

I jedan i drugi su minimalisti, na slikarevoj paleti tek nekoliko prigušenih tonova svjetluca s tamne pozadine. Kod pjesnika riječi pažljivo odmjerene, škrte, kao s apotekarske vage.

I jednaka nemoć i osamljenost u velikoj tami, u kojoj tek tu i tamo bljesne neki osvijetljeni prozor.

Danima i satima šetala sam ispred Račićevog autoportreta u Modernoj galeriji u Zagrebu, zaljubljena i zadubljena u one blistave, užarene oči, karakterističan nagib glave, u mislima putovala sa skromnim litografskim naučnikom koji je iz savskih Horvata krenuo prema Berlinu i Minhenu da bi nestao u mraku velikog Pariza stigavši u svojoj dvadeset i trećoj godini do svoje posljednje stanice, hotelske sobe u kojoj je našao osamljeni kraj u okolnostima nikad do kraja razjašnjenim.

Iza njega ostalo je nešto crteža, slika i akvarela, koliko ih već mladost može stvoriti. I nekoliko pisama koja je pisao raznim institucijama u Hrvatskoj, ali i ocu, tražeći u svakom pismu „potporu“ da može nabaviti slikarski materijal, platiti sobu, da može nastaviti učiti slikarstvo i zadovoljiti strast koja ga je potpuno obuzela. Ona plamti iz svakog retka, praćena golemim poniženjem jer mora neprestano moliti.

Koliko ga je mogao shvatiti otac, skromni gostioničar koji je prodavao savski led da bi njegov Joža mogao učiti slikarstvo u ateljeima i akademijama Europe, spotičući se neprestano o bijedu, hladnoću i nerazumijevanje? Otud crnina kojom slika, otud tama u kojoj živi i koju nitko ni prije ni poslije nije učinio tako raskošnom i tako slojevitom.

A Šimić pak, od rane mladosti osjetljiv, boležljiv, svjestan toga da od „najprvijeg početka smrt koja je u njemu s njim raste“ u onih desetak godina piše nevjerojatne pjesme. Ljubav. Opomena. Hercegovina.
Pjesma o jednom brijegu. Smrt i ja.
Nalik kristalima, riječi savršeno odmjerene stvaraju i sliku i doživljaj, otvarajući i metafizičke i filozofske dvojbe na koje odgovora nema, tek užitak u ljepoti pitanja, u dubini slike izražene običnim krokijem, jednako snažne i univerzalne i gotovo sto godina nakon pjesnikove smrti.

I Šimić i Račić otišli naglo, ne dosegnuvši zapravo pravu i punu ljudsku zrelost. Minimalnim sredstvima izražavanja i jedan i drugi stvorili su nevjerojatno djelo, koje je po svojoj dubini i ljepoti teško spojivo s njihovom mladošću.
Pa se pitam, što je zapravo vrijeme? Ništa. Što je iskustvo? Ništa.

Sve je onaj Tinov neprolazni vapaj pred „zamračenom pučinom, i svodom koji ne čuje“, sve je ljudska potreba da krikne i ostavi za sobom trag prije nego što se „pređe u prah i u zvijezde“. A što je čovjek? I on je ništa.

Kratkotrajan titraj u velikoj tami u kojoj jednom sve nalazi svoj kraj.

Ali u slučaju ovog pjesnika i slikara više je to od titraja. To je bljesak koji još uvijek traje.