Piše: Kruno Čudina
Fotografija: Mio Vesović

Svatko je najvažniji.Tako bi mogla glasiti ideja naglašeno humanog karaktera, ideja međuljudskog bivanja i odnosa u demokratskim društvima, za koju svi odavno znamo kako nije ništa nego floskula. No, ona se i dalje propagira. Svjesni toga, lako ćemo zaključiti kako se ideja iznevjerila prije negoli je uopće prešla u ikakvo djelovanje. Promatrajući i sudjelujući u današnjem životu, svjedoci vladavine nekolicine koja većinu naroda vodi u potpunu propast, prezirno i ljuto ćemo dodati kako to nije niti ideja, a kamoli mogućnost, kako je ta otrcana fraza samo laž koja se sada potvrđuje u stvarnosti. Bili oni uništavači (niti reći trovači ne bi bilo isuviše krivo) svjesno ili nesvjesno, da besramno parafraziram starog Nietzschea, nama ne čini nikakvu razliku. Da sada ne nabrajam sve zone propasti ove države, spomenut ću samo onu zadnju, u svakom slučaju elementarnu po svakog najnevažnijeg pojedinca – zonu gladi.
Da, neimaština vodi u glad. Statistike govore o nekih dvadeset posto siromašnih, no u praksi bi taj postotak mogao doseći i nevjerojatnih sedamdeset posto građana ove države. Ako već nisu potpuno siromašni, onda su na rubu siromaštva. Ostali plutaju tu negdje, jedva na površini imaštine, u kreditima i dugovima, teškom mukom odavajući nimalo uvjerljiv dojam solidnih plivača. Preostala, već spomenuta nekolicina krojača sudbine naroda i pripadajuće mu države niti pluta niti pliva – oni ne dodiruju vodu. Znači da im nije potrebna čak niti moć hodanja po vodi, što nam govori da im u tom slučaju niti jahte, skije, katamarani ili što je već potrebno za održavanje na vodi nisu potrebni. Očito su opako transcendentirali, nadišli i Nazarećanina samog, što objašnjava koliko su tek nadišli sve ove neobične ljude, njima čudne i nejasne u svojim težnjama da ne postanu ili ostanu gladni. Oni uistinu jesu nedodirljivi.

I ti nadljudi, u kojem god želite smislu riječi, prisutni su u skoro svakoj državi majke nam Europe. To je bitno naglasiti iz razloga što nedodirljivi surađuju i u doticaju su jedino jedni s drugima, što je samo po sebi razumljivo, i sada više nikako ne mogu surađivati, biti, sada više niti piti, jesti ili sjesti sa spoznajno nižim bićima. S tom masom borniranih, a i sve više tjelesno ograničenih spodoba, koje izgubljeno bauljaju cestama, čame u propalim tvorničkim pogonima, vuku svoje traktore sa poljana na avenije, pa tko bi s njima na kraj, tko bi s njima sastančio, tko bi te nerazumnike spašavao, tko bi im se upće više obraćao. Eventualno još u virtualnom svijetu, no nije mi posve jasno kome se to oni obraćaju, jer navedenoj masi ljudi sigurno ne, pošto teško da će radnik koji štrajka glađu biti u prilici posjetiti web-stranicu neke banke ili same vlade i iznijeti svoj problem, moliti za pomoć; dapače, sumnjam da bi uopće želio ili vjerovao u mogućnost postizanja ikakvog rješenja na taj način. Toliko o bitnosti opisane metode transparentnosti rada vladajućih (ovdje treba izjednačiti i političare i ekonomiste, dodatno i točnije bankare i već odavno nimalo sumnjive vlasnike poslovnih carstava, već jasno kriminalno nastrojene i ustrojene, sve dok im se ne dokaže suprotno).

Uostalom, pojam virtualnog je općepoznat – to je ono snažno, jako, sposobno za djelovanje, no skriveno, s potencijalom da se pojavi u budućnosti, eventualno; pojam također može označavati nestvarno, umišljeno i uobraženo. Lako ćemo naći osobine te nekolicine nedodirljivih u navedenim epitetima. Oni su europljani, briselci, amero-arogantni jelci gastronomskih delicija i zdrave pameti svih tih neobičnih ljudi koji su ih, pogledajmo samo tu kontradikciju, izabrali da se brinu o stanju njihove države, a time i kvaliteti života svakog od njih kao državljana iste. Da ne bi bilo zabune, jer uistinu zabune i nema, treba naglasiti da je potpuno svejedno koja to vlast vlada, odnosno koje stranke prevladavaju u vlasti, jer nije to i nisu ti oni koji vladaju – svi oni, i prije i sada, nisu ništa nego sluge, počesto i ovisnici, ponekad i namještenici puno većih sistema vladavine nekolicine nedodirljivih, kakva je prisutna u većini država Europe, što je jako dobro vidljivo i jasno. A na izbor koji smo imali se nećemo zaboraviti vratiti. Status quo je izvjestan:  Svi mostovi između njih i ovih, njima toliko neobičnih ljudi ovog naroda, odavno su srušeni. Svatko je najvažniji? Ne, svatko nije najvažniji. Većina nije najvažnija.

Tako smo došli do famoznog izbora. Predstava je odavno postavljena. Sada je i praizvedena. I s tim je gotovo. Sve naporne probe, sve neizvjesnosti i nesigurnosti su iza nas, publika i glumci su zajedno zapljeskali u zanosu ostvarenja. Izbor je učinjen.  Još jedan, još jednom. Sve ono što možda prije nismo znali o budućnosti te predstave zvane naši životi – saznali smo vrlo brzo. U detalje i u primjeni. Teško će se majka Europa pobrinuti za svoje hendikepirano dijete, makar pretpostavimo da su joj namjere najplemenitije, što je nekako teško povjerovati, jer majka grca u svojim problemima. A mi, iako krasno dočekani, kao i svako željeno dijete, ipak smo nekim čudom i u vrlo kratkom roku shvatili da smo ostavljena siročad, sa sumnjom i strahom hoće li nas neznane majke unije uopće smjestiti u domove za nezbrinutu djecu.

Pritom našim izborom izabrani vlastodršci ostavljaju dojam nesvjesnosti tog potencijalnog scenarija (da o gladi ni ne govorimo), iako bi se, s druge strane, kroz sve inicijative, pokušaje reformi i svih napora koje čine da spase ovu zemlju, reklo da su itekako svjesni situacije. Da ne odemo predaleko, idemo optimistično reći da neće baš sve propasti, da nećemo završiti poput recimo Grčke, no jedno je neizbježno: I u tom pozitivnijem scenariju velika većina će završiti na prosjačkom štapu. U zoni gladi. Što će reći, pogotovo ako pratimo rad i suradnju nekolicine odabranih sa europskim moćnicima, da je jedna takva selekcija nužna. Humanost na djelu. I korektnost, politička, ako baš hoćemo. To je, dakle, tako. Spasiti će se što se spasiti bude dalo. Ostali? Koji ostali, prigodno prozvane kolateralne žrtve su neizbježne. Jedino je mrvicu problematično kada kolateralne žrtve čine većinu. Onda ne ostaje puno od kolaterale i nameće se pitanje čije smo većina nas žrtve?  I trebamo se zapitati, u duhu vladavine naroda, jesmo li uistinu imali izbor? Tu se vraćamo na nedodirljive.

Da bi postojala i opstajala jedna država, da bi funkcionirali organi iste, mora postojati i izvršna vlast koja će provoditi volju naroda koji ju je izabrao. Međutim, što se događa kada gotovo svi oni za koje je narod glasovao, kojima je prepustio sudbinu poretka u ruke, da bi održali državu kao svojevrsni topos sigurnosti i, pa makar donekle dobrog, pristojnog života, ako već i ne države blagostanja (kriza izvana ipak neupitno utječe na sve aspekte unutarnjeg života), kada se svi oni ispostave tek nedodirljivom nekolicinom koja, iz nemoći ili namjere, radi jedino u korist onih nedodirljivih tamo negdje u tvrđavi Europi te, jasno, u nemogućnosti da rade za boljitak vlastitog naroda, u svoju vlastitu korist. Što će reći: Pa znali su, mogli naslutiti da neće donijeti boljitak vlastitom narodu. Znali su da to ne mogu sami, jednako kao što mora da im je bilo jasno da preko svojih briselaca također neće puno postići u tom pogledu. Osim možda za neki manji dio državljana, no čak i za pomoć njima biti će potrebno puno vremena. Većina će dotad biti u kantama za smeće, poput Franzovog kukca, neće više kopati po njima. A nedodirljivi će ostati nedodirljivi, htjeli to tada više ili ne. Jer ih neće imati tko dirati. Ne zvuči uopće više toliko nestvarno, u svakom slučaju.

No, kao i virtualno, koliko god skriveno, potencijalno je ostvarivo. Za vidjeti tu potenciju mnogi se više ne trebaju osvrtati oko sebe, dovoljno je da su sami sa sobom u svojoj svakodnevnoj mizeriji. Svatko nije najvažniji? Ne, nitko nije važan. Samo nekolicina naših, domaćih nedodirljivih, u misiji života, zalijepljeni na zidine europske tvrđave, u nadi da će vladari drugih slomljenih država i naroda jednog skorog dana povikati: Nedodirljivi svih europskih banko-država, uspjeli smo! Sada je sve naše! I svi zajedno će otići na egzotičnu večeru. I zasvirat će IV. stavak Ludwigove posljednje simfonije, a stari će se Ludwig po tko zna koji put okrenuti u grobu. Zajedno sa svima najnevažnijima.