Piše: Emir Sokolović

Pisati o djelu kao što je pomenuto “Arkadijski brevijar” Marijna Grakalića je nadasve izazov i gotovo izvjesno materija koja nas može odvesti na stranputicu kako zbog visoke jezičke strukture, koja nikako ne smije da se promatra izvan konteksta, tako i nesvakidašnje erudicije koju je autor kroz tekst i ne htijući pokazao što predstavlja dodatni napor izjednačavajući u djelu bitno i ono što je, na oko, manje bitno.

To što plijeni, a što i podnaslov “Uvod u osobnu miopoetiku i ostale senzacije čula i uma” kazuje, jeste sloboda u svakom djelu teksta koju sama Kreacija podrazumijeva. Prostori, vrijeme… u ovom djelu je sve relevantno i ophodi između slova koje prima čitalac. Vjerujem da je malo onih koji istrajavaju s ovako kompleksnim i jezgrovitim djelom obzirom da smo navikli i navikavaju nas da je petparačka pisanija literatura, ali za one koji istraju nagrada nedvojbeno slijedi zbog pojmovne nadogradnje i zadovoljstva koje nam je autor obezbjedio dok brodimo i njegovim senzusima družeći se nadasve sa Udovicom Maglenih Lanterni, Arkadijem, Kortom, Arturom…

Obzirom da o životu možemo govoriti tek u vremenu koje je prohujalo iluzija likova i prostora u djelu traje u sazvčuju sa našom razigranom percepcijom koja nadasve brodi znanim i manje znanim prostorima nadahnjujući naše senzuse relacijama koje autor kreira astrološkom preciznošću.

Svaki pojam nije samo riječ kod Marijan Grakalića. To je splet koji nam donosi i koji se širi svakom narednom do usijanja čija konačnica dovodi do paklenog smrzavanja jer je neophodno vratiti se kako bi bili uvjereni da nismo mimoišli krucijalne segmente djela te time bili nesagledivo uskraćeni za nemjerljive spoznaje samih sebe.

Na najbolji način, poput Alojsijus Bertrana, isprepleten koloplet hvale vrijedan i još uvijek adekvatno nevrjednovan gdje riječ je sve drugo osim onog što je ispisano a u prilog tomu ispisujem dio knjige koji najbolje potkrepljuje brevijar. Naš, koliko god isticao s mastilom, Marijana Grakalića.

“Ako sam ikada i bila Ototačibani, ako sam i sada žrtva istog ili sličnog principa, sva je prilika da će sada arhipelag moje duše i njezinih osjećanja produljiti spoznate životne strane jednom posve drugačijim služenjem osobnoj kreposti – odgovori mu ona još uvijek zbunjena, osjećajući polet koji je obuzima i remeti dotadašnji nivo spokojstva. – Shvaćam da nećemo moći izići na kraj s voljom koju je udario znamen neizvjesnosti u našu svijest, i razumijem da je neko uvijek nevino ma o kakvoj žrtvi da se radi, ali ti znaš gdje pripadaš, jer pjesme posvećene tebi nikad nisu prestale odzvanjati putovima koji su te nadahnjivali sve do ovoga mjesta. A neće ni kasnije – prihvati Korto njezine riječi svom srži svoga bića, dlanom dotičući toliko voljene a nikad viđene obraze.”

(Marijan Grakalić: Arkadijski brevijar, Hipnotika, Zagreb 2011.)