Piše: Marijan Grakalić

Nije sve kako izgleda, inače umjetnost i ne bi postojala ili bila važna. To pokazuje i kolektivna izložba zagrebačkih umjetnika na kojoj se tematizira pripadnost Europi, kako osobna, tako i svaka druga. Okupljeni u ‘Radničkoj galeriji” u Zagrebu, svi od prvog do posljednjeg (Mio Vesović, Ivan Posavac, Petar Dabac, Goran Trbuljak, Vlado Martek, Ana Opalić, Branka Cvjetičanin, Sandro Đukić i Zlatko Kopljar) iako u raznovrsnim medijima kao bitnu iskazuju simboličnu i unutarnju podijeljenost glede prijeloma epohe koji nas je zadesio. Izvrsno se tu prelama ono odisejsko i donkihotovsko značenja koje umjetnost otkriva u Europi i njenom mitu.

Donkihotovsko svojstvo ne tiče se samo nas već i svih drugih postkomunističkih društava i njihovih umjetnosti čija se vrijednosti tako i tako ne percipiraju u novom smislu svijeta jer dolaze iz propale prošlosti pa se tako od njih tek očekuje da se prilagodi europskom idealu i njegovom režimu. Tako se gube i ne prihvaćaju one bitne umjetničke poruke koje zato ostaju važnima i vrijednima jedino u društvima koja su dugo vremena bila svjesna sudbinski neizvjesnih i promjenjivih povijesnih okolnosti, onih vjetrenjača koje sada okreće sam Euros – jugoistočni vjetar Balkana.

Odisejski aspekt umjetnosti nije tako tek svodiv na povratak hrvatske umjetnosti, nakon možebitna dugačka lutanja, njezinom europskom domu. Metaforički jezik tu je daleko važniji i dotiče se onih zabranjenih zona podobne europske misli i strukture navodnom kulturom cenzurirane umjetnosti kakvu možemo susresti svugdje, od Helsinkija do Palerma, ili od Londona do Beča. Postoji tu sjena nevidljivog u kojoj se nalazi sve: biće, povijest, filozofija, religija i pamćenje. Hrvatska umjetnost, ali i druge iz pridruženih i promijenjenih prostora, imaju jednu zagonetnu dimenziju zbog koje su preživjele i u manje stravičnom okruženju za umjetnost, onom koje je bilo tek ideološki opterečeno. Naime, kada je Odisej susreo kiklopa Polifema ovaj ga je pitao kako se zove, a Odisej je odgovorio kako je on ‘nitko”. Kako Polifem nije dobio konkretan odgovor Odisej je mogao nastaviti svoje putovanje i ostati slobodan, a to na neki način pokazuje i ova izložba. Ona se ne želi definirati ne zbog provokacije pripadanja nego zbog dužnosti prema slobodi.

Kako uhvatiti i zadržati vjetar? Makar samo taj jedan od osmero Anemoja koji pušu svijetom klasičnih i drugih vidika, Euros s jugoistoka, oduvijek bitan za hrvatsku umjetničku percepciju i strukturu svih njezinih osjećanja? Misli ne traže zavjetrinu pa zato Europa umjetnosti i ne može ostati zona zabranjenih ili podobnih, prilagođenih ”sloboda”. Naši su vjetrovi to već odavno odpuhali.