Piše: Krešo Galović

Stan u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici 47. Kasne tridesete godine. Neki čovjek u odjelu sjedi za klavirom i opušteno prebire po tipkama u intimi polutamne sobe. Treći stavak Beethowenove 32 klavirske sonate op. 111, Mozartov Rondo, tko bi ga znao, to je ipak samo fotografija, nijemi svjedok jednog prohujalog vremena.

A čovjek za klavirom? Ah da, on je tek tragičan svjedok tog vremena, nepokolebljivi sanjar, idealist koji je vjerovao da može promijeniti svijet. A taj mu je svijet stoljetne kršćanske tradicije i uljudbe tijekom jedne prosinačke večeri odredio mjesto, i to vrlo visoko na banderi za vješanje sred zagrebačke Dubrave. Arhitekt Milovan Kovačević (1905-1946.), tijekom svog kratkog i tragičnog života realizirao je velik broj, mahom stambenih objekata. Neke od njih, poput stambeno– poslovne zgrade Deutsch u Preradovićevoj ulici 5 (1928./9.), stambeno– poslovne zgrade Stojsavljević u Petrinjskoj ulici 47 (1937./8.) te vile Kamenarović u Rockfellerovoj ulici 33 (1938./9), ubrajamo u antologijska ostvarenja hrvatske arhitekture dvadesetog stoljeća.

Utamničenje Kovačevića u ustaškom zatvoru, mučenje, a potom odvođenje na vješanje tijekom kišne večeri 20. siječnja 1943. i dramatičan bijeg sa stratišta učinili su ovog nepokolebljivog idealista u jednog od najvećih simbola stradanja hrvatskih intelektualaca u vrijeme koje idealima nije pogodovalo.