Piše: Božica Jelušić

Lijepi stari Ostrožac, nekada veličanstveno zdanje, i prema navodima “najuređenija utvrda iz 13. vijeka u regionu početkom 20. stoljeća”, danas je tužna ruševina. Tragovi barbarskoga razaranja vidljivi su posvuda: srušene kule, oštećeni zidovi, provaljena i izbijena stolarija, prelijepa starinska keramička peć s tri pećnice, pretvorena u hrpu željeza i osipanih pločica…

Pusti saloni, svodovi, balkoni, stražarske kule i obodni zidovi, po kojima raste rosopas, te hrđom razjedene rešetke osmatračnice, kroz koje se vidi kitnjast hrast i gusta crnogorica…Prvi mu je spomen iz 1286. godine, kada se spominje kao posjed knezova Babonića. Turci su ga zauzeli 1577., te je stanovito vrijeme sjedištem sandžakata a potom kapetanija.Oko 1700. izgrađen je južni dio grada.Restauriran početkom 20.st.

Danas se ovdje dolazi zbog skulptura u unutrašnjem dvorištu, nastalih na kiparskoj koloniji Ostrožac. Impozantne kamene gromade, obrađene u različitim stilovima, veoma složene simbolike. Od plemenskih kozmogonijskih simbola Sunca i Mjeseca,do misterija “Velike Majke” i eksplicitno erotizirana ženstva, svaka je skulptura primarno odličan umjetnički rad.

Uredno pokošeno dvorište, hlad, česma s bistrom vodom, obećanja su ponovnog dolaska, svaki put kad se nađem u sjeni ruševina, koje svjedoče o veličanstvu ljudske mašte i graditeljske smionosti, ali i zloći i rušilačkom nagonu ljudske rase, nalik na dva pola između zanjihanoga klatna vremena….