Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Ferdinand Leger

Odrasla sam u siromaštvu, što i nije bio tako loš uvod kako se u prvi mah može pomisliti. U neimaštini je čovjek željan baš svega, od malo prostora u kom se može osamiti, do sendviča sa šunkom. Zato sve što kasnije dobijete shvatite kao obilje, male vas stvari ispune velikom zahvalnošću, strpljivi ste, znate koliko što vrijedi i nitko vam ne može podvaliti pod vrijednost nešto u čemu vrijednosti nema.

Netko drugi imao je pak sreću da odraste u obilju koje je ispunjavalo želje, sve se slijevalo prirodno, nije trebalo razmišljati o tome što će biti, ni hoće li dostajati za sutra. Stvari o kojima ja nisam mogla ni sanjati; kao što su putovanja, knjige, kazalište lutaka ili vlastita soba, drugom su bile sasvim normalna svakodnevica.

I što je sad bolji temelj onome što život kasnije donese:moja skučenost i želja ili nečija punina i sitost? S čim se lakše korača dalje? Te dvije različitosti stvaraju sasvim drugačije prirode; jednu opreznu i pomalo nepovjerljivu, koja vjeruje najviše sebi i onom što vidi, pa se zaklinje u trajne vrijednosti i strpljivost, i drugu, možda malo lakomislenu, ali vedru, neopterećenu i punu povjerenja?

Da sam mogla birati, naravno da bih odabrala sobu punu knjiga i igračaka! I opuštenost kao dio prirode, pa makar bila lakomislena, jer ne volim ni svoj oprez, ni svoju zabrinutost. S druge strane, moju vagu poravnava to što mi za sreću ne treba puno, a u svemu lošem mogu reći „proći će i to“, jer znam da hoće, i dosad je prolazilo. U svakom dobru je od početka već mrvica njegove suprotnosti, i obrnuto.

Život, koji je sam po sebi mijena i neprestano kretanje, ne voli one koji stoje u mjestu. Nego hrabre, s kapljicom humora, koji ni sebe ni njega ne uzimaju preozbiljno. Koji su spremni mijenjati se, prilagođavati se i rasti.

Iz prirode kakva im je dana, sami oblikovati svoju sudbinu najbolje što mogu.