Piše: Kruno Čudina

Napisao sam ovaj tekst 15.05.2012. U kuhinji. Za kuhinjskim stolom. Krumpiri? Već mi se i krumpiri odavno gade. Treba jesti papire.

Dok većina zemalja Europe poručuje ”nismo mi Grčka”, nije teško zaključiti da se grčko propadanje, izazvano od strane ”financijskih spekulanata”, kako ih naziva i politički analitičar Alessandro Politi u svojem nedavnom razgovoru za RT, širi na cijelu Europu. Politi također upozorava da se mjerama štednje uništava i srednja klasa, a ne samo radnička, iz čega i proizlazi njegov zaključak da je Europa na rubu oružane revolucije. Te ”financijske spekulante” odgovorno i jasno možemo nazvati internacionalnim lopovima. Jer inzistiranje na mjerama štednje pod svaku cijenu, dakle i s navedenim ciljem uništenja srednje klase, i više nego jasno ukazuje na internacionalni plan lopova skrivenih pod imenima raznih kreditnih rejting agencija (tri su u igri, da budemo precizni, i monopolistički dirigiraju kreditnim rejtinzima kako im volja, tj. po očito odavno skovanom planu), agencija za prikupljanje poreza, ogromnih korporacija i središnjih banaka, te neizbježno(g) globalno-internacionalnog lopovskog IMF-a (da se poslužimo izvornim nazivom, čija bi skraćenica trebala stajati za International Monetary Fraud, iliti Internacionalna monetarna prijevara) – prevariti, uništiti i opljačkati sve europske zemlje redom. Trenutno je, osim u Grčkoj, najgore u Italiji, Španjolskoj i Portugalu, no spomenuti analitičar Politi dobro primjećuje kako napad kreće od slabijih zemalja prema centru, koji bi predstavljale Francuska i Njemačka, a kojima fantomske kreditne agencije već prijete rušenjem rejtinga; čak i Velika Britanija, koja ipak još ima dovoljno dobru, i više nego dostatnu ekonomiju, sa dugom stoji jako loše. Uostalom, dovoljno je pogledati što se događa u navedenim zemljama, od masovnih prosvjeda, pa nenasilnih, nasilnih i još nasilnijih prosvjeda, sve do napada na porezne agencije, banke, čak i na visoke državne dužnosnike, kao što je talijanski slučaj ranjavanja Roberta Adinolfija. U nogu. Europa već opasno gori, ljudi gube sve, a neki su već i izgubili sve. I poslove i financije, ali i mirovine, zdravstvo, štednje, na kraju i živote, poput Grka koji si je pucao u glavu ispred parlamenta države koja je odavno sušta suprotnost prostora ikakvog blagostanja, jednako kao i sve više država u utvrdi Europi.

Već je neko vrijeme izvjesno da teorije zavjere uistinu nikada nisu postojale – postojala je samo zavjera. SAD pritom, licemjerno kao i uvijek poručuju kako se njih ne tiču problemi unutar EU, što je najveća pljuska cijeloj nesolidarnoj i neujedinjenoj Europi, činjenica da su ih nasamarile upravo savezničke im SAD, u kojima su i počeli svi problemi, cijela priča oko svjetske krize, i na čijem teritoriju se i nalazi, te gdje je i osnovan IMF (taj Internacionalni fond za monetarnu prijevaru). I ne samo da je EU nasamarena, nego je dovedena na rub potpunog sloma. Uz navedeno propadanje radničke, a sve više i srednje klase, deplasirano je uopće govoriti o nekakvoj uniji; eventualno o uniji propadajućih zemalja lišenih, usred vlastitih nemogućih situacija u kojima se nalaze, svake međusobne solidarnosti. No to nimalo ne čudi. Ekonomija iznad svega. Ili iznad svih, da budemo precizniji. A svima, radnicima i srednjoj klasi, pri svakoj novoj rigoroznoj mjeri štednje, pri svakoj novoj pljački koju dožive ili bilo kakvoj odluci od strane trenutnih im tehnokratskih, marionetskih vlada i prikladnih bankara-vladara kao što je talijanski, nedemokratski izabran (oksi-moron(izam) potpuno odgovara cijeloj farsi) Mario Monti, odluci u čijim će privatnim rukama završiti primjerice Koloseum, svima njima ostaje sljedeći izbor: ”Ako se slažete s tim kako mi kažemo da će biti – onda je u redu! Ako se ne slažete – onda visite! Crknite!”  Znači, sviđalo se to narodu ili ne, istina će biti ono što kažu strateški ljudi, premijeri-marionete. Strateški u svakom pogledu. I kako prosvjedi postaju sve nasilniji, a policija postaje sve nasilnija, i sve postaje sve nasilnije, i u pojedinim europskim državama stanje uistinu podsjeća na ratno, vode se ulične, gerilske borbe, i svakakvih grupacija ljudi se tu nađe, i svakakvih pojedinaca, i ”teroristi”, kako su prosvjednici prozvani od strane vrhovnog zapovjednika talijanskih oružanih snaga te od strane ministarstva unutarnjih poslova, biti će zaustavljeni. To bi dalo naslutiti da su svi radnici i srednja klasa potencijalni teroristi. I tako, zbog potencijalne daljnje eskalacije nasilja u prosvjedima protiv aktualne vlade i ekonomske politike koju ista provodi, Monti i talijanska ministrica unutarnjih poslova Anna Maria Cancellieri, ističu kako su spremni na dovođenje vojske na ulice Italije. Vojska na ulicama: drastična mjera, u svakom slučaju, kao što navodi Anna Maria, baš kao i situacija drastične propasti.

Dok je još samo policija mlatila španjolske studente, grčke radnike i ostale nezadovoljnike, pratili smo s gađenjem i gnušanjem svo to nasilje. Ali vojska. Situacija postaje gora od nemoguće. Kreće vojni aranžman. Koji svakom namjerniku dobre ili loše vrste, pogotovo kada se aranžira unutar jedne države, uvijek prvo kaže: ”Pokaži mi svoju dozvolu za život!” U kakvom li se samo onda paradoksu nalazi vojska, zajedno s policijskim snagama. Jer i jedni i drugi moraju slušati, moraju izvršavati naredbe i svoje državne obveze, i tu nema nikakvih nelogičnosti. Zato valjda i postoje. Tehnokrati, marionete internacionalnih lopova, to dobro znaju, iako su, eto, neki tek bankari, i to i koriste. Da bi očuvali što? I koga? Jasno je – državni poredak. No radi li se tu uistinu više o državama, barem o definicijima države na kakve smo navikli. Takozvane demokratske? Odgovor je negativan. Imamo tek mnoge europske zemlje koje su crpilišta, a neke, poput Grčke, svaki tren će postati ništa nego rafinerije novca pristiglog preko velikog mora, iz središnje banke Europe, tko zna otkuda sve nepristiglog, samo da bi opet otišao natrag otkuda je i došao, ostavljajući svoja crpilišta u još većoj ovisnosti o poznatim im agencijama i internacionalnim lopovskim fondovima, za koje zapravo i ne znaju tko i što su točno. I tako je sada vojska na ulicama. Recimo da već je, jer biti će. Gladna masa, doslovno i preneseno gladna, bijesna je masa. Izlaz se ne nazire, jer vladajuće marionete ne žele izlaz iz instalirane krize. Ulice su pune. Vojske, policije, radnika i državljana srednje klase, svi zajedno u državi koja to više nikome od navedenih nije. A životna situacija svakome od prisutnih može postati samo još gora, uključujući i vojsku pozvanu da brani interese bankarskih lopova, umjesto da brani ono za što je i predviđena – vlastitu domovinu. I tako, kao što je i na početku spomenuti politički analitičar nimalo bezazleno spekulirao, tako od jedne europske zemlje do druge. Sve redom. Svaka u svojoj oružanoj revoluciji. Zvuči gotovo nestvarno. No kada svemu dodamo da ovih dana u parlamente ulaze fašisti, otvoreno koristeći nacistički pozdrav (iako mi se učinilo da je tako nešto zakonom zabranjeno, no Europa me demantirala), da ne samo da jačaju krajnje ekstremni desničarski pokreti i takozvane stranke, nego fašisti i neonacisti izranjaju osvježeni iz naftalina luđačkih, zločinačkih trenutaka povijesti, ništa se ne čini unaprijed isključenim. I sada će opet mnogi od nas reći kako to nije moguće, protivnici zavjera će previdjeti činjenično stanje, proglasiti će slična, činjenična stanja i pojave u Europi zavjerom, i to će biti upravo ono što internacionalni lopovi žele.

Trebalo bismo shvatiti da smo svi mi Grčka. Odavno je trebalo. To se neće dogoditi. A vojni aranžman, čini se, samo što nije krenuo.  No oni moćniji u samoj Europi reći će: ”Da, ali to je tamo u Italiji, to se ne može dogoditi kod nas.” U Italiji, da. Nekad je bilo samo tamo u nekoj Grčkoj, a ”mi nismo Grčka”. Dok jedan dan netko, u nekoj od europskih zemalja, slabijih ili jačih, ne izađe na ulicu, tamo ga dočeka vojnik u stanju paradoksalne napetosti, zaustavi ga, silom ili manjom uporabom sile, i kaže: ”Pokaži mi svoju dozvolu za život!”