Piše: Edit Glavurtić

U vrijeme mog djetinjstva mali dućan u Maslinici dobivao je robu dva ili tri puta tjedno. Dobro pamtim te dane, jer bili su po svemu posebni.

Najprije, trebalo je dugo čekati dok dođeš na red, na vrućem popodnevnom suncu, od gužve koja se stvorila, ne bi svi stali u malenu prostoriju pa su mnoge žene gurale vani koristeći priliku da saznaju što je sve u mjestu novoga. Kad biste se napokon probili do željenog pulta, tamo su u znoju lica svog (u prostorijici je bilo sigurno četrdesetak stupnjeva) Tereža i pomoćnica Mileva rezale sir (postojao je samo trapist, i još jedna vrsta), maslac i paštetu (to je vrijeme kad još nema pakovanja, nego se reže na komad i dekagram), zimsku kobasicu i mortadelu, starinskom vagom vagale voće i povrće, a sve računale grafitnom olovkom zadjenutom za uho, na papirnatom škartocu u koji se poslije zamotala kupljena roba.

Kakva je to hrana bila, ljudi moji, ja i dan danas pamtim slast onih poma i paprika, lubenica, masla i mortadele… pa vidim svoju babu kako mi maže debelu fetu kruva s paštetom, i mislim, što bih sve dala kad bih još jednom mogla okusiti ono vrijeme, pojesti mrvicu onog sira.

Nisam ga takvog našla ni u najboljim bečkim prodavaonicama delikatesa, ni u zagrebačkim marketima prepunih vitrina prekrasno aranžiranih svim mogućim vrstama sireva: domaćih, i stranih, kakvih duša poželi. Ali, onog nema. Nema ni približno sličnog.

Jer, hrani danas kao da je oduzet i okus i miris, a ostala je samo umjetna boja, i prekrasan oblik plastike. Uzalud tridesetak raznih vrsti šunke, kad su sve toliko slične, da se razlikuju uglavnom po ovitku.

Otvoreno ću reći- užasavam se velikih samoposluga i supermarketa, i izbjegavam ih koliko god mogu. Sam pogled na nepregledne police prepune kutija, vrećica, bočica i tetrapaka ubija mi volju za hranom. Ja naime, ne podnosim kad je nešto pretrpano. Ni polica u dućanu, ni tanjur. I nije mi prirodna glad koja na takav način pretrpava! Mada, možda i nije stvar u pravoj gladi, nego pukom recikliranju!

Znam da je politika svakog trgovačkog lanca takva da uvijek sve mora biti puno. Čak i uoči velikih blagdana kad se kupuju ogromne količine hrane, a čini se da na policama ne nedostaje ni jedna jedina kutija. Što se sa svim tim događa kasnije, uvijek sam se pitala, jer žalosna je činjenica da svatko ima ipak samo jedan želudac.

Odgovor sam dobila prije nekoliko dana kad sam na radiju čula da Europska komisija želi spriječiti rasipanje hrane, jer godišnje čak osamdeset i devet milijuna tona hrane završi u smeću. Nisu precizirali kakvim pametnim propisima to kane učiniti, a nije ni važno, jer je ionako poza, i danas već stara vijest.

Dok je pohlepe velikih trgovaca, bit će i rasipanja, i da svijeta sutra nestane, pohlepa će svejedno i ostati i opstati, a ljudi će i dalje hodočastiti u hramove današnjice – trgovačke centre! Sve se poremetilo i iskrivilo, a nevinost vremena u kom su ljudi birali između dvije vrste sira, i bili zadovoljni, nepovratno je nestala.

Kako bi se samo začudila moja dobra baba da može vidjeti koji od ovih supermarketa! Nešto mi govori da baš ne bi bila jako impresionirana.

Prije će biti da bi na svu tu plastiku i kemiju mahnula rukom i rekla „Evo tebi ćerce moja feta kruva s maslon, a sve ovo drugo ne vridi ti pišljivog boba. Sve će ti to odnit vrag!“

I hoće, baba! Da znaš da hoće!